Lojzek je danima puštao domoljubnu ploču "Zovi, samo zovi" i već pomalo išao svima na živce.
"Koji mu je vrag, kad je domovina tražila pomoć u novcu, on je daval sitniš pravdajuć se malom zaradom. Kad bi svi bili tak škrti, od domovine ne bi ostalo ni D", mrmljao je Jura, čijem se glasnom prosvjedu pridružio Francek, koji je rekel da je lako danas kada imamo državu glumiti nekakvog velikog Hrvata i katolika, ali onda, kad je grmjelo, trebalo je odriješiti kesu i poslati jedinca sina u dragovoljačke postrojbe HOS-a.
Toni, kojeg su svi zvali Bumbar, nazval je Lojzeka i rekel nek prestane sa svirkom jer ga bu inače tak zdevetal da bu se sećal dok je živ. Lojzek je dobro shvatio značenje poruke pa se brzo s gajbom piva uputi na "zborno mjesto" kod starog hrasta.
Tamo se već, kao i svakog popodneva okupila cijela svita na čelu s Jurom, kojeg se smatralo glasnogovornikom i vođom male hrvatske zajednice iz berlinske općine Dobri dol.
"Joj, kak je hladna", potegne Bumbar iz boce te značajno pogleda Lojzeka.
"Kaj hoćete od mene, bokci jedni, vama bi sigurno bilo milije da sam pustil Marš na Drini", ispali Lojzek rafal i nadušak iskapi kriglu pive.
"Kaj se izmotavaš, kao kompenzaciju nudiš nam ono kaj ne volimo", prijetećim glasom reče povratnik iz Amerike Frenki i pobere zasluženi pljesak prisutnih.
"Vidim da sam vam stao na žulj i ne mogu shvatiti što vas tak jako smeta domoljubna pjesma 'Zovi, samo zovi'. Uostalom, ne sjećam se kad sam posljednji put čuo da netko od vas sluša hrvatske narodne pjesme. Čini mi se da vi svi, potiho doma slušate najnovije hitove Lepe Brene", nastavi Lojzek provokativno.
Vidjevši da je vrag odnio šalu i da bi "provokator" moga dobiti po nosu, Jura zamoli za tišinu.
"Dosta dečki, kaj vas nije sram. Još samo fali da se međusobno potučemo i damo za pravo onima koji kažu da Hrvati nisu sposobni imati državu. Zar nije dosta što se prepucavamo preko medija i dijelimo na nekakve - velike i male Hrvate. Vi nemate pojma što se meni i mojoj obitelji dogodilo u malom mjestu na Jadranskoj magistrali. Vlasnik neuglednog restorana odmah nas, s vrata, upitao iz kojeg smo grada i za koga navijamo. Kad smo mu rekli da njemu kao ugostitelju ne priliči da goste dijeli po mjestu stanovanja, jednostavno nam je otkazao gostoprimstvo. Takav odnos daje za pravo onima koji tvrde da su Hrvati podijeljeni, da postoje dvije Hrvatske. Doduše, postoji razlika u mišljenju, to je dio demokracije, ali to ne znači da nam Hrvatska više nije u srcu. Zato vam ne dajem za pravo da prijetite Lojzeku jer ne možete znati što se zbiva u njegovoj duši. Vjerujem da mu je žao što je bio tako škrt i siguran sam da bi u, ne daj Bože, nekom novom ratu bio spreman položiti život u obrani domovine i nacije. Ugledajmo se u Lojzeka i što češće slušajmo i pjevajmo domoljubne pjesme jer ćemo tada bolje razumjeti sami sebe".
Nakon Jurinih riječi pajdaši se raziđu, a Lojzek iz sveg glasa zapjeva: "Još Hrvatska ni propala".
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu