Svoj dom u Perthu zamijenila splitskom adresom: Rekli su mi da sam luda

Katkada postoji dojam da bi svi u Hrvatskoj najradije otišli preko granice, a rjeđe se čuje kako neki istu tu granicu prelaze i u suprotnom smjeru. I to ne samo oni razočarani, koji nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godina u pečalbi zaključe da sunce hrvatskog neba ipak toplije grije, već i situirani koji za sobom u inozemstvu ostavljaju sigurnost i stabilnost u svakom pogledu. Jedna od njih je i mladolika, energična, nasmijana Branka Čubelić, koja je svoj dom u Perthu zamijenila splitskom adresom. Obitelj ove Slavonke iz sela Drenja, doduše banijsko-hercegovačkih korijena, iselila se krajem pedesetih godina. Nju su na taj veliki put poveli kao šestogodišnjakinju, a ona je prva iz obitelji koja se odlučila vratiti.

Mnoge ste zasigurno iznenadili tom odlukom?

O da. Neki od prijatelja su mi rekli: ''Ma ti si luda, svi hoće van, a ti se vraćaš...'' Ha, ha. Ali, meni je povratak uvijek bio na pameti. Roditelji se nikad nisu vratili, kao ni ujak i baka, a ja sam prije konačne odluke 27 puta posjetila Hrvatsku. Odgajana sam u hrvatskom duhu, uvijek sam osjećala veliku ljubav i za hrvatsku kulturu. Uz posao u australskom ministarstvu useljeništva, 40 godina bavila sam se i folklorom. Osnivačica sam hrvatskog folklornog društva i koreografkinja. Kroz moje ruke je, da tako kažem, prošlo dvije tisuće naše djece i mnogi me u Australiji po tome znaju. Kada mi je prije šest godina preminuo suprug, koji je želio biti pokopan u Hrvatskoj, za mene je završilo jedno životno razdoblje i počelo novo koje sam odlučila provesti u domovini.

Za nekog tko je otišao u dobi od šest godina odlično govorite naš jezik...

Otac je uvijek govorio: Nemojte mi u kući 'englezat' (smijeh). Tako je i bilo, engleski je nekako bio rezerviran za javnost i društveni život, a hrvatski za kuću. Pripomoglo je i što smo doma imali baku, što je za nas djecu bila velika prednost u svakom smislu.

Imate li neku uspomenu na put brodom dulji od mjesec dana?

Sjećam se samo čežnje za sladoledom koji tata meni i bratu nije mogao na brodu kupiti jer je sav novac dao za to putovanje. U ono vrijeme morao je platiti i odjavu iz državljanstva bivše države. Ali zato je prva fotografija iz Australije ona na kojoj ližemo sladoled...

Vaš je suprug bio tvorničar i u Hrvatsku ste se mogli vratiti uživati, a vi u punom pogonu, osnovali se agenciju za organizaciju luksuznih vjenčanja, radite s klijentima iz cijelog svijeta...

Radoholičar sam, a osim toga, trebalo mi je u životu nešto lijepo, radosno... A što je ljepše od vjenčanja, na kojima su svi nasmijani i veseli, na početku novog života? Cijeli sam život promovirala Hrvatsku, turizam je bum, i sve je nekako imalo logičan tijek. Doduše, prvu sam godinu u Hrvatskoj, dok nisam donijela konačnu odluku što dalje, provela ispijajući kave na splitskim Bačvicama. I mogu vam reći da mi se to jako svidjelo... (smijeh). Pogotovo nakon Australije gdje se kava preko tjedna uglavnom ispija žurno, iz papirnatih šalica, u hodu. Ovdje je sve puno opuštenije, u Hrvatskoj se u kafiću vode i poslovni razgovori, čak i ugovori sklapaju.

Je li hrvatski lifestyle dovoljan da kćeri pozovete u Hrvatsku?

Obje imaju obitelji, djecu, poslove i njima je situacija malo drukčija nego meni. Ali, vole Hrvatsku, dolaze redovito, razumiju naš jezik i tko zna što život nosi... Nije ovo zemlja bez perspektive. Poznajem stotinjak povratnika iz Australije, svi nešto rade i svi su zadovoljni. Nekima se taj laganini način života, posebno vidljiv u Dalmaciji, toliko sviđa da bi, kažu, radili i za minimalac. Ja nisam baš toliko opuštena, a već sam i naučila da je to kad mi u Splitu kažu ‘nema problema’, više fraza nego stvarno stanje (smijeh). Zagreb je već drukčija priča, ljudi su više poslovno orijentirani, ali općenito gledano, naši su ljudi podjednako dragi i srdačni u svim dijelovima Hrvatske.

Mi često mislimo da je sve bolje negdje drugdje...

Niti je u Hrvatskoj sve idealno, kako se katkada čini iz perspektive naših iseljenika, niti je sve bolje negdje drugdje, kako naši ljudi znaju ovdje kukati. Moj je dojam, recimo, da u Hrvatskoj čak i posla ima više nego što se čini. Ali, isto tako, radnici nisu dovoljno plaćeni, pogotovo oni kvalitetni, kojih i nema dovoljno. Pogotovo u turizmu. Recimo, u Australiji se ne bi moglo dogoditi da sjedimo na nekoj terasi sat i pol, kao mi sada, a da konobar ne dođe pitati želimo li još što. Tamo je nezamislivo i da se gostu proturječi, čak i kad nije u pravu, kaže se: ''Oprostite, donijet ću što želite.'' U protivnom imamo nosače pladnjeva, a ne konobare. A ako želimo turizam na nivou, onda sve mora biti na nivou. Vidimo to i po našim klijentima koji ne očekuju samo vrhunski ambijent, hranu i piće nego i vrhunski servis. Doduše, da bi naši ljudi mogli isporučiti takvu high-class uslugu, i sami su to morali negdje iskusiti, a većina nije imala tu priliku...

Turizam je u problemu i zbog iseljavanja.

To jest dio problema, ali moramo sami sebi priznati da nam kao turističkim domaćinima fali i malo stila. Recimo, Talijani te finese imaju u krvi, mi to tek moramo naučiti... Što se iseljavanja tiče, najgore je što odlaze i obrazovani ljudi. Moji roditelji bili su praktički težaci, a sad odlaze inženjeri, liječnici... Ne vidim rješenja sve dok ne dobijemo političare i stranke koji će voljeti Hrvatsku više nego svoju poziciju. Ne želim reći da im dijaspora može biti uzor, ali naši iseljenici uvijek su davali za Hrvatsku ne pitajući što će Hrvatska dati njima.

Australski su političari drukčiji?

Poštenje je više na cijeni, rade transparentnije, ima mnogo manje korupcije i pogodovanja stranačkim istomišljenicima, a više se trude stvoriti dobre uvjete za biznis. U Hrvatskoj većina zaposlenih radi u upravi. Oni ne razumiju kako je poduzetniku koji mora zaraditi 10.000 kuna da bi radniku dao pet tisuća. Morala bih imati tri fakulteta da shvatim za što sve ovdje plaćam tolike poreze. U Australiji znaš da što više poreza platiš, znači da si više zaradio. Ovdje plaćaš porez i kad ništa ne zaradiš. I sama zbog toga ne zapošljavam na neodređeno nove ljude, nego radimo na ugovor. U Australiji je, recimo, nezamislivo da se zatvori restoran zbog nekoliko kuna viška u blagajni.

Turizam je naša svijetla točka, a za mnoge i spas.

Da, ali ne treba se zavaravati. Prije samo tri godine na Sajmu vjenčanja u Londonu devet od deset ljudi nije znalo gdje je Hrvatska. A London je na samo dva sata leta...

To se promijenilo i vaših je klijenata najviše iz Velike Britanije.

Da, 80 posto su britanski parovi, ali vjenčati se u bajkovitu Hrvatsku dolaze i iz Australije, Kanade. Norveške, Švicarske... Godišnje organiziramo oko 15 vjenčanja. Prvo nam je bilo vjenčanje kćeri moje australske prijateljice, a posljednje smo, prije nekoliko dana, organizirali jednom indijskom paru iz Londona. U konkurenciji su im bili Portugal i Italija, a na kraju su pobijedili Čiovo i Trogir.

Tradicionalno indijsko vjenčanje?

Zapravo su to bila dva vjenčanja, prvi dan tradicionalno za koje smo morali mladoženji nabaviti i konja, što nam je i uspjelo zahvaljujući sinjskim alkarima. Drugi dan je bilo vjenčanje u bijelom, na plaži.

S kojim budžetom mladenci stižu i koliko je to zahtjevan posao s obzirom na to da svoj intimni čin povjeravaju nepoznatim ljudima?

Zahtjevan je i zato je jako bitno da međusobno ‘kliknemo’. Vjenčanja se planiraju najmanje godinu dana unaprijed, već imamo zakazana i za 2021., a tijekom priprema s mladencima se itekako zbližimo. Samo na dogovorima preko Skypea provedemo i po dvjesto sati. Neki dođu sami, većina s nekoliko desetaka uzvanika, a neki i više od sto. Gosti sami plaćaju smještaj i put, a budžet  mladenaca kreće se od 10.000 do sto tisuća eura. Inače, praktički nitko ne ostane kraće od sedam dana u Hrvatskoj, a imali smo slučajeve da mladenci i dio gostiju ostanu po dva, tri tjedna. S mladencima ostajemo u kontaktu, nerijetko nam jave i da je na putu beba '‘made in Croatia'’. Svi su oni hodajuća reklama za naš turizam.

Kako se koja nacija veseli, što daruju mladencima?

Sva su vjenčanja vesela, rasplesana, najveći partijaneri su Australci i Englezi, a daruju se i pokloni i kuverte.

Većina bira obalu. Je li vam žao što i vaša Slavonija nema koristi od te vrste turizma?

O da, potencijal je veliki. Mnogi bi mladenci, pa i uzvanici, za početak barem na dan posjetili, recimo, iločke podrume i probali traminac koji se toči na engleskom dvoru. Ali, svakako ne autobusom, nego avionom kad bi to postojalo...