Josip Štolcer Slavenski jedan je od najvažnijih hrvatskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća. Neopterećen kanonima tradicije, svojom vizijom i netradicionalnošću otvarao je novi put glazbi na našim prostorima.
Skladao je oko 180 djela, a opus mu je iznimno raznolik – od vokalne lirike preko zborskih djela do instrumentalne glazbe za film. Nadahnuće su mu bili folklorni izričaji njegova rodnog Međimurja, ali i šireg područja Balkana te Dalekog istoka. Uz folklorne i tradicijske, oslanjao se i na impresionističke i ekspresionističke elemente, a bavio se i glazbenim eksperimentiranjem.
Bio je jedan od prvih članova Međunarodnog društva za suvremenu glazbu, što mu je osiguralo izniman ugled u svijetu. Rođen je u obitelji pekara koja je njegovala glazbenu kulturu.
Zahvaljujući potpori varaždinskih intelektualaca i dobrotvora, studirao je glazbu u Budimpešti na tamošnjem glazbenom konzervatoriju, potom u Pragu, Parizu i Beču. Kao budimpeštanski student rano se upoznao s etnoglazbenim istraživanjima mađarskih skladatelja te se okušao u obradi tradicijskih napjeva.
Vrativši se u Hrvatsku, radio je kao nastavnik u Zagrebu, a od 1924. kao profesor u Privatnoj muzičkoj školi u Beogradu, gdje se potom i preselio. Ondje je 1945. prešao na beogradsku Muzičku akademiju, a pet godina poslije imenovan je i redovitim profesorom.
Neka od njegovih najpoznatijih djela su: Voda zvira iz kamena (1916.), nadahnuta međimurskim melosom, Nokturno (1916.), Balkanofonija (1927.), Chaos (1932.), Simfonija Orijenta (1934.) i Muzika (1936.).
Njegovo djelo Balkanofonija 1929. izvedeno je u Berlinu, Hamburgu i Varšavi, a tridesetih godina u Londonu, Parizu, Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu...
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
Bilo bi zanimljivo znati tko je autor skulpture.