Silvije Strahimir Kranjčević bio je najznačajniji hrvatski pjesnik iz doba realizma. Bio je i buntovne naravi, zbog čega nije ni maturirao završivši gimnaziju u rodnom Senju. Kratko je boravio u Rimu želeći postati svećenik, ali relativno brzo odustaje i u Zagrebu se školuje za učitelja.
Budući da u doba Khuena Hedervarija u Hrvatskoj nije bilo mjesta za njegovo zaposlenje, službuje u Bosni i Hercegovini – u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu.
Još kao mladi pjesnik privukao je veliku pozornost književne kritike. Prva zbirka Bugarkinje objavljena je 1884. u Senju, a nakon toga su svjetlo dana ugledale još dvije: Izabrane pjesme (Zagreb, 1898.) i Trzaji (1902.). Izlazak posljednje knjige Pjesme (1908.), koju je sam uredio, nažalost nije dočekao.
U njegovim pjesmama dominiraju: domovina, žena, položaj čovjeka u svijetu, društvo, svemir, religija, smrt, sloboda... Osobito je naglašena socijalna komponenta te tegobe hrvatskoga naroda. Neke od njegovih najpoznatijih pjesama su: Mojsije, Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica, Moj dom...
U Sarajevu je punih osam godina (1895. – 1903.) uređivao književni časopis Nada koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, kao najvažniji književni časopis hrvatske moderne. Bio je strastveni pravaš i borio se za samostalnost hrvatske države.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.