Posljednje riječi iseljenika: Eh, da je meni poći doma umrit

"Spremamo se za povratak u Valparaiso. Već smo rezervirali putne karte za talijanski brod stalne pruge Genova – Valparaiso, 'Marco Polo', brod koji se kiti imenom našeg slavnog moreplovca.

Marko Polo je obišao svijet mnogo prije otkrića Amerike i stigao do Kitaja, gdje je dugo vremena bio jedan od najboljih službenika na dvoru silnog Kublaj-kana. Vrativši se u Evropu, sudjelovao je u obrani Korčule, gdje je bio zarobljen od Genovežana.

'Marco Polo' stiže prekosutra, a mi međutim idemo u ekskurziju na 'pampu' posjetiti jednu modernu tvornicu salitre u pogonu i po neku napuštenu, pored kojih ćemo usput naići.

Sjeli smo na veliki autobus pun turista, prenatrpanih paketima sa sendvičima, voćem i bocama raznih pića.

Pred nama sjedi čudan starčić šešira okićena šarolikim perjem, a preko ramena unakrstio dvije velike čuture, kožnatu torbu, dalekozor i još koješta. 

Naš vozač se tuži da smo zakasnili. Morali smo otputovati u 6 sati ujutro, a već je osam sati. Prolazimo kroz grad, koji se tek budi iza sna. Ljudi se žure na posao, neki nam sa pločnika mašu rukama i mi ih pozdravljamo.

Na izlazu iz grada, uspinjemo se teškom uzbrdicom i ulazimo u opasni klanac 'Salar del Carmen', poznat mnogim našim ljudima, kroz koji su danomice prolazili, dok je bilo u pogonu dvadesetak tvornica salitre na pampi uzduž željezničke pruge Antofagasta – La Paz.

Nakon kratke vožnje, autobus je počeo stenjati i puštati bijeli dim iz motora. Znači da mu je voda uzavrjela pa moramo stajati, hladiti motor i mijenjati mu vodu. To se kroz sat vožnje ponovilo nekoliko puta, dok smo napokon izmilili iz ove planine i stigli na visoravan ili predvorje salitrerske zemlje.

Vrućina je sve veća, uzduh presuh i slan, pa često trebamo ovlažiti usta. Stari pred nama ponekad gucne nešto iz čuture, obriše brkove, pa se smije: 'He, he, moj gospodine... nije za ovu žeđ limunada ni Coka-Cola. Ništa slatkoga ne treba; evo ja, u jednoj vino, a u drugoj rakiju... Izvolite... Kakva limunada! Kad bi radnici salitre gasili žeđ limunadom, ne bi izdržali ni jedan sat na radu'.

Među putnicima vlada šala i smijeh. Pita netko našeg ekscentričnog suputnika, otkuda mu ono perje na šeširu i pošto bi ga prodao... 

Stari razumije šalu i smije se, ali evo iznenađenja: nije on komudrago, nego učenjak, geolog i rudarski inžinjer. Milo mu je, kaže, što je upao u tako veselo društvo, jer je u zadnje vrijeme proživio skoro u samoći par mjeseci na otoku Robinsona Crusoa, proučavajući teren i hraneći se kozjim mlijekom i dobrim morskim jastozima. Taj chileanski otok, udaljen nekih 400 milja zapadno od Antofagaste, usred Tihog oceana, zove se zapravo imenom svog davnog otkrivača: Juan Fernandez, ali je u svijetu daleko poznatiji po romanu Daniela Defoa.

Nalazimo se usred neke vrste bazena ili kotline nepreglednih razmjera. U daljini se naziru goli brežuljci i vrhovi planina. Oko nas sve pusto i mrtvo. Ponegdje nailazimo na razvaline bivših tvornica salitre, demontiranih radi iscrpljenja salitrerskog kamena u njihovoj okolini. To su nekad glasovite tvornice naših ljudi Baburizze, Petrinovića, Lukinovića i dr.

'Cijelo salitrersko područje je po svim izgledima u pretpovijesti bilo pod morem te je nekom kataklizmom izbilo na površinu i ostalo kao izolirano jezero morske vode; tokom stoljeća ishlapljeno na vječitom žarkom suncu i pretvoreno najprije u sol, a poslije u ovu žestoku slano-gorku koncentraciju koju zovemo salitrom. To svjedoče i okamenjeni morski puževi i školjke, što se još ponekad nađu pod zemljom', priča nam stari geolog.

Naš je autobus najednom zastao. Šofer izlazi, otvara motor, gleda u mali rezervoar vode, češe se za glavu i gleda u nas.

'Gospodo, ne možemo dalje. Znao sam ja, kasno smo otputovali. Vrućina nas je predobila; nema više vode...'

'Evo vina, sine, kad nema vode', ošinu stari i pruži jednu svoju čuturu. 

'Daj mu vina, pa ćeš vidjeti, kako će zaprašiti...'

Ovaj ispad starog geologa izaziva opet smijeh i šalu, ali nema drugog izlaza. Vino se sipa u motor do zadnje kapi, ali to nije dosta, pa se redaju i flaše limunade i Coka-Cole. Sve nam je nestalo u utrobi ove mehaničke nemani.

Idemo dalje. Daleko u horizontu netko opaža visoko u zraku dim, pak nam dovikuje radosno: 'Tierra, tierra!', oponašajući Diega de Triana, kad je s Kolumbove 'Santa Marie' ugledao zemlju i otkrio Ameriku.

Taj dim nam najavljuje blizinu našeg cilja. Još desetak kilometara pa ćemo stići do velike moderne tvornice salitre 'Pedro de Valdivia'. 

Čujemo i detonacije dinamita kojim se 'omekšava' teren. Približujemo se radnicima kopačima. Autobus staje u blizini velike mehaničke poluge, koja prevrće dinamitirani teren. 

Silazimo i idemo bliže da vidimo iskopavanje kamenja. Šef ove grupe, nosi debeli upaljeni fitilj i prislanja ga kamenju. Vrcaju iskrice. To je dobar kamen. 

Kamenje koje ne provocira iskrice ne valja i gomilaju ga na stranu, a dobrim se pune vagoni i vozi se u tvornicu. 

Tamo velike čeljusti teških čeličnih mlinova gutaju vagon za vagonom i melju danju i noću bez prestanka.

'Pa kažete da se svo to kamenje treba samljeti kako bi se dobila salitra?', pitamo šefa.

'Da, melje se u tri faze, dok se pretvori u prah te se kuha i procjeđuje. Onda dolazi kemijsko prerađivanje, električno sušenje, pa kristaliziranje i granulacija. Tek tada se pune standard-vreće i vozi u luku za eksportaciju. To je veoma kompliciran proces, za koji se upotrebljava motorni sistem od 30.000 konjskih sila i uposluje oko 5000 radnika i činovnika. Nije to šala ili kako neki misle samo punjenje vreća', objašnjava nam šef. 

Samo u ovoj tvornici, da bi se dobilo pola milijuna tona salitre godišnje, treba prevrnuti, iskopati, dovesti u tvornicu, samljeti, iskuhati i preraditi, desetak milijuna tona kamenja!

Za nekoliko minuta prevalismo zadnjih par kilometara i stigosmo na trg tvornice. 

Divimo se ovom veličanstvenom kombinatu usred pustinje. Do tvornice prostire se čitav grad radničkih i činovničkih stanova, s modernim kazalištem, školom, bolnicom, hotelom...

Pred mnogim zgradama vidimo stabla i lijepe umjetne vrtove. Zovu ih umjetnim, jer treba donijeti zemlju i vodu iz daleka i zalijevati ih svakog jutra i večeri. 

Premda je salitra najbolje prirodno gnojivo na svijetu, u njemu ništa ne može roditi. Ali ako zagnojite propisnom dozom chileanske salitre vaš vrt ili livadu, čudit ćete se rezultatu, kao što se i mi čudimo, gledajući gigantske karamfile, bundeve ogromne veličine i kukuruze visoke kao mladi jablani s klipovima do tri kilograma težine.

Interesantno je znati, da se iz vode u kojoj se prekuhava salitrerski kamen, iz ove, bolje da kažemo, salitrerske 'čorbe', opetovanim prekuhavanjem i pečenjem u električnim pećima, dobiva koncentracija stopostotnog joda. Jod se vadi samo s vremena na vrijeme, toliko da se zadovolji svjetsko tržište.

Vratili smo se u Antofagastu kasno u noć, šutljivi i pospani. Stari geolog se nije s nama vratio.

Danas se opraštamo! Zbogom Antofagasto! Do drugog viđenja.

Pri rastanku mi reče oronuli iznemogli starac Marko Grušić: 'Piši sinko, neka se u domovini čuje nešto o nama'. Zamisli se zatim malo, pa kao u nekoj pritajenoj nadi, nadodaje tužno: 'Eh, da je meni poći doma umrit...'

Stari Marko, nekad dobrostojeći trgovac, bio je jedan od mnogih boraca, koji su za rodoljubne svrhe davali sve od sebe. 

Danas u najvećoj bijedi čeka samo da ga smrt združi s prijateljima 'stare garde' na ovdašnjem groblju!

Ja sam ovom starom rodoljubu obećao pisati 'nešto' i to sam evo ispunio, a pri kraju ću nadodati...

Antofagasta treba ostati zabilježena u analima naše povijesti.

Naša zemlja bi se mogla lijepo odužiti ovoj primjernoj naseobini, barem time, da se njima za uspomenu, nekoj ulici u Zagrebu ili Splitu, da ime Antofagasta. 

To bi ujedno bilo i priznanje ovoj chileanskoj naciji".