Kada me prijateljica prije desetak dana dodala u Facebook grupu Osijek – osamdesete, nisam ni slutila da se danima neću moći odvojiti od mobitela. Postovi su se objavljivali iz minute u minutu, prštala su pitanja o tome sjećamo li se ove dječje igračke, vrste sladoleda, davno zaboravljene čokoladice, postavljale su se fotografije gradskih ulica, ljudi, namještaja i detalja iz života grada osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Počele su se nizati stare fotografije iz škole, vrtića te s maturalnih zabava i ljetovanja. Tražili su se izgubljeni prijatelji, stare ljubavi, simpatije, pa se čak pronašao i jedan otac nakon 20 godina potrage. Nažalost, doznali smo i da mnogi naši sugrađani više nisu među živima.
Netko bi pitao sjećamo li se bicikla iz djetinjstva, a ljudi bi danima opisivali boje svoga ponyja. Također, prisjećali bismo se naziva starih škola, imena učitelja, razrednika ili ljudi koji su bili dijelovi naših života. Prisjećali smo se omiljenih kolača i naziva starih jela kao što su ajnpren juha, šufnudle, grenadir marš, šnenokle. Nismo zaboravili ni Traubisodu, Cocktu, Pipi... Stare reklame i životne navike stalno su nam u mislima.
Nizale su se šale, dosjetke i izrazi koje smo rabili u ono vrijeme – beštek, cajtnot, frtalj, kistihand, ceger, knedl-sat, fasovati – ili noviji – lega, slamboš, dumine, supika, srednjika, žišku butra. Njih su shvaćali samo oni koji su odrastali i živjeli u Osijeku.
Osmijeh mi nije silazio s lica, djeca su u čudu gledala što se to sa mnom događa. Rublje se sušilo cijeli tjedan, gomilala se količina za glačanje, jeli su se samo sendviči, jaja i hrenovke... Suđe se raspremalo tek u neko doba u noći, odlazilo se na spavanje u sitne sate s mobitelom u ruci, a tako se i budilo. Ne bih uspjela ni progledati kako treba, prva stvar mi je bila da pogledam što ima novo na stranici. Jesam li nešto važno propustila. Ovo ludilo osamdesetih zahvatilo je više od 20 tisuća ljudi – Osječana koji su ondje ostali, ali i onih koji su se odselili iz grada
Popis gradova i zemalja iz kojih su se naši sugrađani javljali stalno je rastao, a vrijedni dvojac iz dana u dan ažurirao je podatke. Netko je napisao da je Osijek grad na pet kontinenata. Dok su se jedni spremali na spavanje, drugi su tek ispijali prvu jutarnju kavu i čitali najnovije objave koje su propustili tijekom kratkog noćnog sna.
Poznati osječki građanin otpjevao je i odsvirao na gitari pjesmu prisjećajući se mladosti. Skupio je na stotine komentara i tisuće lajkova. Lokalni političar – lega, uvijek spreman na kritiku lošeg stanja u Hrvatskoj i Osijeku, objavio je fotografiju sa svoje maturalne večeri i izmamio osmijeh na lica mnogih naših sugrađana.
Zavladalo je opće ludilo u cijelom gradu i okolici. Nitko se danima nije odvajao od telefona ili računala. Baterije su se praznile brže nego inače. Ljudi su se ponovno počeli smijati naglas i hodati s osmijehom na licu. Iako je jesen, grad kao da je procvjetao i probudio se nakon dugogodišnjeg sna.
Stoga sam odlučila potražiti glavnog krivca za ovo stanje – Aleksandru Tamindžić. Doznala sam što ju je potaknulo na pokretanje grupe.
"Grupu sam osnovala 19. ožujka 2015. godine pod dojmom popularne serije 'Crno-bijeli svijet' koja je pobudila nostalgiju za srednjoškolskim danima i čežnju da obnovim stara prijateljstva. Dodala sam nekih sto mojih lega, oni su ubacivali svoje i na kraju smo u nekom kratkom roku došli do više od tisuću članova. Zatim sam otišla u Njemačku, prestala objavljivati postove u grupi i potpuno je zapustila do prije mjesec i pol dana. Objavila sam fotografiju grada iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, moji prijatelji su to podijelili na svojem zidu, njihovi prijatelji su to prenijeli i počelo je novo priključivanje u grupu koja je sve više rasla. Ni u ludilu nisam mislila da ćemo ovako eksplodirati i u tako kratko vrijeme dostići više od 23 tisuće članova, ali mi je jako drago. Presretna sam kada čitam sve te pozitivne postove i druženja. Moje emocije svakog dana sve više rastu i potpuno sam uvjerena kako nam ne trebaju politika i vlast da bismo imali zadovoljstvo, sreću i zajedništvo. Samo mi, LJUDI, možemo i moramo sami sebe približiti i pomoći da se sve lakše podnese", rekla je Aleksandra Tamindžić.
Njoj je bila samo 21 godina kada su se crni ratni oblaci nadvili nad Baranju i voljeni grad. Dio svoje mladosti provela je i kao pripadnica oružanih snaga Republike Hrvatske. Nakon mladosti u Osijeku, svoju životnu sreću odlučila je potražiti u Italiji, gdje je provela nekoliko godina, osnovala obitelj, ali čežnja za rodnim krajem vratila ju je u rodni kraj. No, ne zadugo. Sveopća kriza i neuspješna potraga za pristojno plaćenim poslom ponovno je našu sugrađanku odvela daleko od domovine. Ovaj put u Njemačku.
"Uputila sam se u zemlju čiji jezik ne govorim ne bih li svojoj 19-godišnjoj kćeri i sebi osigurala normalan život. Nadam se da ću ovdje zaraditi mirovinu kako bih mogla dostojanstveno proživjeti starost, ali u svojem kraju", otkrila je naša sugovornica koju osječki lege zovu Crna zbog duge crne kose.
"Svakodnevno mi nedostaje miris, zvuk i vibra našega grada", priznala je.
Iako je Aleksandra iz Bilja u Baranji, naselja nadomak Osijeka, cijelo vrijeme odrastanja, razdoblje srednje škole i ratne godine provela je u gradu na Dravi koji, kako sama kaže, neizmjerno voli.
"Ne prođe dan da ne zasuzim dok gledam fotografije u grupi i čitam komentare legica i lega. Svaki dan je sve teže, ali nemam drugog izbora", naglasila je Aleksandra.
"Željela sam otići van na neko vrijeme, dovoljno zaraditi, vratiti se u Osijek i otvoriti restoran. No sada je sve izglednije da ću restoran otvoriti u Njemačkoj jer su ovdje bolji poslovni uvjeti. Čak je i cijena najma prostora niža nego u mojem gradu", napomenula je naša sugovornica.
Dok u jednoj rečenici osjećamo sjetu, već se u sljedećoj iščitava snaga i prkos ravničarske duše.
"Lega-grad je jedan i neponovljiv, pa čak i kada nas gaze. Željela bih poručiti svima neka idu za boljim životom, ali da nikada ne zaborave GRAD koji nas je oblikovao u ljude kakvi jesmo, ali i koji je stvoren zbog ljudi kao što smo svi mi. Grad ne čine zgrade, grad su LJUDI, a lege iz Osijeka su oduvijek bili predivni i veliki LJUDI", potvrdila je.
U samoj grupi tijekom posljednja dva tjedna rađale su se nove ideje, poput one kako se zbližiti i ponovno oživjeti naš grad u kojemu je sve manje ljudi.
Jedan od prijedloga, koji su objeručke prihvatili svi naraštaji, bio je oživljavanje poznatog osječkog Korza. Tako se u zavidnom broju već dva petka zaredom okupljaju ponovo na starim mjestima gdje su nekada izlazili kao mladi. Aleksandra, iako kilometrima daleko, svim srcem podržava šetnju osječkim Korzom.
"Idite na Korzo, promenadu i u kafiće. Družite se, uživajte u svemu, ne tratite vrijeme u živciranju i podilaženju politici. VI ste SVE I VI sebi sve možete uljepšati", ovako je završila svoje javljanje moja sugrađanka, vršnjakinja i legica.
Iskreno se nadam da ćemo se jednom sresti u našem gradu, u njezinu restoranu i uživati u slavonskim delicijama. Do tada drage legice i lege, šetajte našim Korzom i čuvajte nam grad dok se mi ne vratimo.
"Spava li moj Osijek-grad kao nekada", nova je pjesma koja mami suzu na oko, ispjevao ju je jedan moj lega u vrućoj pustinji Nevade. Li o tome čitajte sljedeći put...