Korčula i Novi Zeland zaista su dva udaljena otoka, pa nije ni čudo što iseljeni Hrvati u tom dalekom kutku svijeta ne mogu kad im je volja spremiti svoje "valiđe", i uputiti se u rodni kraj.
Ponekad se dogodi da im vlastita djeca, rođena na Novom Zelandu, prije posjete majku i oca u domovini, nego što to oni sami učine.
Takav je i Jure Farac, porijeklom s Pupnata na Korčuli, koji je još 1938. postao iseljenik.
"Znate, moje kćeri zaista su vidjele svijeta, ali kad su došle na Korčulu, bile su toliko oduševljene i pisale nama u Novi Zeland da takve ljepote još nisu srele. Posjetile su i mog oca kojemu je sada 95 godina, i kojeg sam nakon odlaska iz domovine jedino vidio na svojoj svadbi jer je za tu svečanu priliku došao na Novi Zeland. Odmah su pisale: 'Dady, dođi vidit' dida na Korčulu. Dobro se drži'", rekao je Farac u intervjuu za Maticu.
I naš sugovornik je došao. Stigao je taj put sa suprugom Silvijom, rođenom na Novom Zelandu, ali porijeklom iz Podgore. Svidjelo im se mnogo toga u pet tjedana koliko su proveli u starom kraju.
"Muški mogu ćakulat' više od nas žena", istaknula je Jurina supruga Silvija, opisujući susret dvaju starih prijatelja – Jure i Krste, koji su zajedno radili na Novom Zelandu.
"Kada su se susreli ovdje, nisu usta zatvarali dva dana", nasmijala se naša sugovornica.
"Jest, tako je, ali imali smo i što pričati. Radili smo noć i dan, na farmi voća. Bilo nam je lijepo. A tu, u kraju, sve se promijenilo. Ne možeš prepoznati rođenu domovinu. Djeca nam stalno govore: 'A što ste odavde odlazili, kad je tu tako dobar život'. Ne mogu ovi naši mladi ni zamisliti, da se u tako kratko vrijeme, život ovdje toliko promijenio", zaključio je Jure Farac.
M. Greblo, 1984.