Sveti Leopold Bogdan Mandić bio je svećenik, redovnik kapucin i veliki ispovjednik koji je najviše djelovao u Padovi. Budući da je bio niskog rasta i krhkoga zdravlja, samostanske starješine u Padovi, gdje je stigao 1906., odrediše kako bi bilo najprikladnije da bude ispovjednik.
Iako mu to nije bilo po volji jer se nakon sveučilišnih dužnosti zanosio velikim misionarskim radom, prihvatio je tu odluku kao Božju volju. Ubrzo se taj potez pokazao izvanrednim jer je postao omiljeni ispovjednik koji je zbog svoje velike kulture i svetačkog života, počeo privlačiti mnoštvo ljudi, od najuglednijih građana do običnog puka.
U ispovjedaonici je bio škrt na riječima, ali nije glumio strogog suca već prijatelja koji pokušava razumjeti i s blagošću savjetovati. Tako je proveo puna četiri desetljeća pomažući ljudima i spašavajući duše.
Za svećenika je zaređen 1890. godine. Bio je poglavar samostana u Zadru, a neko vrijeme služio je u Rijeci i Kopru. Radio je kao odgojitelj studenata filozofije i predavač patrologije.
Više godina proveo je u Veneciji učeći mlade kapucine hrvatski jezik, čije im je znanje bilo potrebno za pastoralni rad s našim vjernicima. Bio je veliki ekumenist i zalagao se za jedinstvo kršćanskih crkvi.
Postupak za njegovo proglašenje blaženim započeo je već 1946. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u kapelicu pokraj crkve, u kojoj je trajno ispovijedao. Blaženim ga je 1976. proglasio papa Pavao VI, a svetim 1983. Ivan Pavao II. Bio je poznat po uzrečici: "Nitko ne ostaje na ovom svijetu. Stoga ovo malo što smo na njemu nastojimo činiti dobro: ljubimo se i pomažimo".
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.