Prva misa za Hrvate katolike Melbournea bila je 1952. u Parkvilleu, a slavio ju je jedan irski svećenik čije nam ime nije poznato. Godine 1953. u Melbourne je stigao hrvatski svećenik vlč. Ivan Mihalić, kojeg vlč. Josip Kasić u svojim zapisima navodi kao hrvatskog pionira na ovim prostorima. Njega je u Melbourneu 1958. naslijedio vlč. Marijan Grgas, svećenik Šibenske biskupije. Grgas je bio hrvatski dušobrižnik u Melbourneu do dolaska vlč. Josipa Kasića koji je ovdje stigao 4. svibnja 1961.
U početku su obojica radila među Hrvatima, rasporedivši nedjeljna bogoslužja u mjestima gdje su boravili hrvatski iseljenici. Prema Kasićevu izvješću tada je u Melbourneu bilo oko 20 tisuća Hrvata, u Geelongu dvije tisuće, u Ballaratu oko 400, dok je u isto vrijeme u Adelaideu bilo tri tisuće. On piše: "Dao sam se na posao: tražiti pogodno mjesto i crkvu za zapadna predgrađa Melbournea u Victoriji gdje je živjelo nekoliko tisuća Hrvata. Odmah, Božjom providnošću, župnik crkve sv. Monike u Footscrayu daje nam na raspolaganje crkvu u 12 sati. To mi je odgovaralo vremenski, jer sam već u svibnju 1961. uveo u Geelongu misu svake nedjelje (osim četvrte u mjesecu) u 7 sati. Dospijem iz Geelonga u 9.30 u Carlton, gdje smo u crkvi sv. Marka uveli svakonedjeljnu misu. Vlč. Grgas je, naime, imao prve i treće nedjelje tu misu u 10.00 sati; druge nedjelje u mjesecu u Geelongu, a četvrte u Ballaratu. Iza mise u Carltonu stignem u Footscray za ispovijedanje prije mise i misu u 12.30 sati. Svake četvrte nedjelje u mjesecu bila je misa u Ballaratu u 17 sati. Ostalih nedjelja, osim četvrte, uveo sam u St. Albansu moljenje krunice i litanije u crkvi Presv. Srca Isusova, jer ne mogu imati četiri mise nedjeljom. Radi razjašnjenja: Geelong je daleko 74, a Ballarat 120 kilometara. Smetalo me je što nemam svake nedjelje misu u Geelongu, jer je ona četvrta – prazna – nedjelja mnogima kvarila redovito pohađanje mise, a kritikantima i 'bundžijama' pogotovo".
Vlč. Marijan Grgas napustio je Melbourne na Veliku Gospu 1961., te je otišao k sestri u Ameriku, a kasnije u Toronto te pomaže vrhbosanskom svećeniku vlč. Dragutinu Kamberu u dušobrižništvu. Iz Toronta se vratio u Hrvatsku. Tako vlč. Josip ostaje sam kao dušobrižnik Hrvata u Victoriji. Nakon četiri godine pastoralnog djelovanja među hrvatskim iseljenicima u Melbourneu, vlč. Kasić boravio je 1965. u Rimu, gdje je podnio pismeno izvješće u pisanom obliku Tajniku Konzistorijalne kongregacije (od 1967. naziva se Kongregacijom za biskupe) kardinalu Carlu Confalonieriju o stanju na području svoga pastoralnog djelovanja među hrvatskim iseljenicima.
Iz izvješća se vidi kako je pisano u sjeni pregovora koji su se u to vrijeme vodili između Svete Stolice i komunističkog režima u Jugoslaviji o uređenju međusobnih odnosa. Pisano je pisaćim strojem, a sadrži deset stranica. Iako se u posljednjem dijelu izvješća uočavaju tendencije kojima se vodio vlč. Josip Kasić govoreći o svom radu i perspektivama, ipak su ovdje sadržane sve programatske osnove njegova pastoralnog djelovanja među svojim narodom u Australiji.
Smjer kojim je udario temelje svoga pastoralnog, ali i kulturnog rada, zadržao je do kraja, te su na tome temelju mogli nastaviti i oni svećenici koji su kasnije stizali i radili među Hrvatima, bilo kao njegovi pomoćnici ili kao samostalni upravitelji pojedinih centara koji su se kasnije formirali iz ove jezgre. A u kasnijem izvješću zapisuje: "U našem centru uvijek je živo, vidi se gibanje, a posebno petkom kada su probe naše folklorne skupine i nedjeljom. Česte sjednice povećavaju to gibajuće mnoštvo. Mnoga društva naklonjena su imati svoje sjednice pa i seminare u našem centru. U te svrhe župnik velikodušno ide na ruku onima koji traže usluge. Ne često, ali ipak više puta, iznajmljuje se dvorana za vjenčanja ili krštenja, pa i zaruke.
U Hrvatskom katoličkom centru – Clifton Hill odvija se vjerski, socijalni, nacionalni rad, a posebno karitativni. Kao da ne postoji u Victoriji drugo mjesto za pomoć potrebnima, svi se navraćaju ovdje i traže novčanu i drugu pomoć. Na to su naučeni od prvih početaka postojanja centra i ta navika je ostala do dana današnjeg.
Iz sve tri župe Melbournea, iz Geelonga, pa čak ima slučajeva iz NSW i SA dolaze za pomoć, a iz Canberre također. Svake godine izda naš centar za takove od 8000 do deset tisuća dolara. O tome govore knjige računa iz Clifton Hilla. Još jedna dika našeg centra je ta, što ima prvu hrvatsku crkvu u inozemstvu posvećenu prvom hrvatskom svecu, a u domovini je u vrijeme posvete naše crkve postojala i postoji crkva – u Kustošiji, ako se ne varam. I to se piše u povijesne knjige o našoj crkvi".
Od osnutka Hrvatskog katoličkog centra na Clifton Hillu u njemu se održava vjerski, socijalni, nacionalni i karitativni rad. Dugo je vremena ovaj centar služio i za sve druge oblike prihvaćanja hrvatskih useljenika, kao neko "hrvatsko veleposlanstvo" za sve vrste usluga ljudima kojima je bila potrebna pomoć. Ovdje su se navraćali svi tražeći tu pomoć. Na to su ljudi bili naučeni od prvih početaka postojanja centra, te je ta navika ostala sve do naših dana...
Nastavit će se...
"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.