Mate Zlatar

Kako je Hrvat postao kralj limenki u Čileu: Kući je nosio ribu koju nitko nije htio!

Foto: Thinkstock
Antofagasta
Foto: Matica
Mate Zlatar
03.08.2016.
u 10:16
Objavljujemo treće pismo u izvornom obliku koje je iseljenik Stjepan Papić 1954. godine poslao uredništvu Matice. U njemu opisuje poslovni uzlet svog sunarodnjaka
Pogledaj originalni članak

"Već smo petnaest dana u Antofagasti. Kupamo se danomice, da iskoristimo što bolje toplinu mora i polutropskog podneblja, jer u Valparaisu - gdje je more usred ljeta do 15 stupnjeva hladno, a sunce često zastrto oblacima - kupanje nije baš najugodnije.

Na kupalištu smo obično okruženi našim svijetom, naročito nedjeljom, kad dođe mnogo naroda da se rashladi na sjedalištima zaštićenim od sunca bambusovim krovovima.

U kiosku nad morem, vojna glazba zabavlja svijet akordima chileanskog folklora, dok prodavači naokolo nuđaju svoje sladolede i hladna pića. Slični su mi našim prodavačima iz prošlosti i sve mi se čini da će vikati: 'Boooza... limunada...'

Čudnovato je koliko su uopće Chileanci slični našim ljudima, ne samo po kadkad i fizički, nego i u odrešitosti, samoprijegoru pri radu i junaštvu u ratu. Jednako su gostoljubivi i dosjetljivi, pa su im čak i psovke slične.

Chileanski radnik je izdržijiviji u poslu od mnogih drugih, te je i to jedan od uzroka da u Chileu nema Crnaca. Kad se je crnačko roblje dovažalo iz Afrike u Južnu Ameriku, bilo je i u Chileu zemljovlasnika, koji su ih kupovali i upotrebljavali na svojim imanjima, ali videći da domaći čovjek može raditi za dva Crnca, oni su ih povratili ili preprodali u druge zemlje...

Išli smo jednog dana u obližnji Mehiljones. Dobrim automobilom prevalili smo asfaltiranom cestom 60 kilometara pješčane pustoši za pola sata. Na više mjesto smo naišli na 'fatu morganu'. Djeca su se čudila i divila kad bi u daljini opazili jezero ili oazu. Velikom brzinom automobila te pojave brzo iščezavaju, ali prije kada se je putovalo pješke ili na konju, one su dovodile do ludila i smrti mnoge žedne putnike i istraživače.

Uvala Mehiljonesa je jedna od najvećih na svijetu. U njoj bi se mogle skloniti sve flote svijeta. Pokrita finim bijelim pijeskom, plaža Mehiljonesa četrdeset kilometara dugačka, u obliku polukruga prizor je, koji nas naprosto začarava. Kažu da je ovaj grad nekada bio pun trgovačkog i mornarskog života. Sada je obično ribarsko naselje drvenih kuća; reklo bi se neki privremeni logor što čeka da ga neka fantastična lađa prenese na drugu stranu, u bujniji prirodniji život.

Ne vidimo nigdje ni jednoga kupača. Približuju nam se neka djeca i čude se što smo došli radnim danom jer tu - kažu nam - dolaze automobili samo nedjeljom. Pitamo ih, da li ima koji naš, pa nam kazuju prstima na dvije strane. Pozadi nas, dućan Pavla Jelinčića, a niže do mora neka restauracija. 

Idemo k restauraciji, kad na vratima gazda Miće Zlatar, stari moj poznanik iz Antofagaste. Mnogo je godina čamio u nekom dućanu, a sada mu evo more udara u vrata. On je kao i svi glasoviti Zlatari rodom iz ubavog ribarskog mjestanca Povlja na Braču, pa je eto opet sretan u svom elementu.

'Samo što nije kao naš Jadran', kaže nam Zlatar. Kad se ovo more naljuti, treba nam bježati iz kuće...

Naručili smo ručak, pa je gazda Miće poslao uloviti malo ribe. Čekali smo dok se ribar vratio sa čamcem, onda dok se riba spremila - a to je sve brzo išlo - pa eto ti: brudeta, pa pečene ribe sa krastavcima, pa pržene sa salatom. Nema drugo! I ne treba. Dajte Bračaninu ribe i vina, pa je kuća mirna! A vina u Chileu ima na pretek i izvrsne kvalitete, da se može natjecati i s najboljim dalmatinskim.

Kad je riječ o Zlatarima, zanimljivo je spomenuti i Matu. Mate Zlatar je kralj riblje industrije u Antofagasti. Evo kako je do toga došlo:

Godine 1931. bila je velika kriza posla radi zastoja salitrene industrije. Onda smo mnogi išli da iz sporta lovimo ribu u luci Antofagaste, oko pristaništa. Bilo je toliko ribe, a osobito srdjela, da smo samo grabili i punili čamac. 

Molili smo gledaoce na pristaništu da uzmu i nose, ali niko nije htio, te smo morali opet ribu bacati u more. 

Videći Mate toliko bogatstvo, počeo je nositi kući sve veće količine srdjela i soliti u što bilo i kako bilo. Ali se nije dalo prodati ni posoljenu ribu, jer niko za nju nije mario. 

Mati bi se i posoljena znala pokvariti. Ipak nije klonuo. On je i u starom kraju vidio kako je teško bilo loviti srdjele noću pod svijećom, pa je imao strpljenja. Čekao je i po malo učio praviti filete i prodavati ih u primitivnim, na ruke zatvaranim limenkama. I tako se mučio godinama, ali nije više htio natrag. 

U to je došao i Drugi svjetski rat. Zatajio uvoz stranih konzervi i našem Mati počele padati narudžbe. Trebalo je brzo nabavljati mašine jednu po jednu, dok se došlo do moderne i kompletne tvornice ribljih konzervi, čiji su produkti traženi ne samo u unutrašnjosti zemlje, nego i u inozemstvu, a naročito u Sjevernoj Americi.

Jednog dana, na poziv Mate išli smo vidjeti njegovu tvornicu. Imali smo što i pogledati! Četiri velika paviljona potpuno montirana najmodernijim spravama i mašinama. Dvorište s betonskim bazenima za soljenje, kamioni za odvoz, skladište sa brdima sanduka gotove robe za izvoz, a na izlazu pored mora, malo pristanište s vlastitim motornim brodovima za lovljenje ribe. 

Prerađuje se ne samo sardina na različite načine, nego i druga plava riba i školjke. Dugo smo se zadržali dok smo sve promotrili slušajući Matino stručno razlaganje.

Na kraju smo čestitali ovom nekada malom ribaru iz Povlja na Braču, koji je znao da godinama ustraje u poslu, prebrodivši mnoge teškoće, do potpunog uspjeha; bolje reći, da golim rukama stvori industriju koja danas vrijedi preko 30 milijuna pesosa.

Danas ima i po drugim većim primorskim gradovima novih tvornica ribe, u kojima opet naši ljudi igraju glavnu ulogu, ali ribe nema više u obilju, kao prije. Barem je ove godine dobrim dijelom nestala. 

Pitam za uzrok, pa mi Zlatar kaže, da je u moru kao i na kraju: ima dobrih i slabih ljetina, a stari ribar i inspektor mreža i 'parangala'.

A njegov kum nadodaje: 'Krive su bombe... Atomske bombe, onamo u Bikini...'"

Nastavit će se...

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

DE
derin
00:19 04.08.2016.

Pošalješ Hrvata na kraj svijeta, uspije, a doma ga ubio komunizam sa ubijanjem poduzetništva 50 godina i razni nesposobni Milanovići.

JU
jupimi
01:48 04.08.2016.

30 miliuna chileanski pesosa je tocno 60 000 tisuca dolara, al si napravia bogatuna novinaru