Janko Polić Kamov bio je avangardni pjesnik, pripovjedač i dramatičar, jedna od najkontroverznijih osobnosti novije hrvatske književnosti.
Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji, podrijetlom s Hvara. U mladosti je bio poznat po svojoj anarhističkoj i buntovnoj naravi, zbog čega nije uspio završiti gimnaziju, ni u Senju, ni u Zagrebu.
Prijateljuje sa Stjepanom Radićem, a 1904. nestaje s nekom putujućom družinom te putuje Dalmacijom, Bosnom i Crnom Gorom. Neuredan život na turneji narušio mu je zdravlje.
Nakon povratka u Zagreb, živi boemski, a potom odlazi na putovanje Europom. Oduševljavaju ga Italija, Francuska i Španjolska.
Umro je u bolnici Santa Cruz u Barceloni, a pokopan je na bezimenom bolničkom groblju. Po književnom opusom ne pripada nijednoj dominantnoj struji moderne – ni artističkoj liniji, ni pragmatično-prosvjetiteljskoj, već svojim revolucionarnim idejama i stvaralaštvom započinje hrvatsku književnu avangardu.
Kao samosvojna, buntovna osobnost, vlastitim djelima anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti u Hrvatskoj i Europi. Pisao je poeziju, novele i drame, a njegovo najbolje djelo je roman Isušena kaljuža iz 1909. godine.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
Da nije rođen u to vrijeme, njegovo djelo bi bilo prepoznato u Europi i šire. Ali, tada, tko je mogao kvalitetno prevoditi s nekog hrvatskog, stoga je ostao nedovoljno poznat. S dvadesetak godina napisati "Isušenu kaljužu" znači imati talenta. No, on je i "prokleti pjesnik", škorpionski ispituje pa i prelazi granice.