Najpoznatiji je hrvatski i jedan od najpoznatijih svjetskih kipara dvadesetog stoljeća. Odrastao je u Otavicama u Dalmaciji (slučajno je rođen u Vrpolju, gdje su se njegovi roditelji zatekli kao berači kukuruza). Bio je samouk, pa je tek s dvanaest godina naučio čitati i pisati. Međutim, već s petnaest godina izradio je izvrsnu skulpturu u kamenu "Bosanac na konju".
Nesvakidašnja darovitost mladog pastira brzo je zamijećena pa je uskoro osnovano društvo za potporu i školovanje samoniklog umjetnika. Uz tu potporu 1899. stiže u Split na naukovanje u klesarsku radionicu Pavla Bilinića. Potom nastavlja školovanje na Bečkoj likovnoj akademiji, gdje se formirao pod utjecajem secesije, a veliki utjecaj na njega imao je Auguste Rodin. On je prepoznao Meštrovićev talent, nazivajući ga „čudom među kiparima“.
Pod tim utjecajem nastaje Meštrovićevo prvo remek–djelo Zdenac života, koje se nalazi ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Godine 1908. seli u Pariz, gdje među ostalim, radi na Kosovskom ciklusu, na poticaj srpske dinastije Karađorđevića. Prvi svjetski rat provodi u Rimu, gdje se okreće vjerskim temama, a nakon rata nastanjuje se u Zagrebu, gdje je bio prvi rektor novoutemeljene Umjetničke akademije. U plodnom zagrebačkom razdoblju nastaje niz javnih spomenika, kao što su Strossmayer u Zagrebu, Marko Marulić i Grgur Ninski u Splitu.
Tridesete godine obilježene su graditeljskim projektima. U Splitu gradi obiteljsku kuću (danas Galerija Meštrović), u Otavicama obiteljski mauzolej, a u Zagrebu monumentalni kružni paviljon (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika). Drugi svjetski rat provodi u Zagrebu i Splitu, Italiji i Švicarskoj. Godine 1947. odlazi u SAD i prihvaća mjesto profesora na sveučilištu Syracuse u državi New York. Predsjednik Eisenhower osobno mu je uručio potvrdu o primanju američkog državljanstva.
Međunarodni ugled stekao je svojim skulpturama već u Parizu, a svjetsku slavu postigao je nakon izložbe u Victoria and Albert Hallu u Londonu 1915. Galerija Metropolitan u New Yorku 1947., kao prvom živom umjetniku, pripremila mu je samostalnu izložbu. Iz njegova opusa vrijedi još spomenuti sljedeća djela postavljena u javnom prostoru: Povijest Hrvata u Zagrebu, Indijanci u Chicagu, Perzefona i Job na Sveučilištu u Syracuzi u New Yorku, Pobjednik u Beogradu, Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kraj Beograda itd. Njegova Pieta od bijelog mramora iz Carrare krasi crkvu Sacred Heart u Notre Dameu, gdje je živio i predavao kiparstvo na tamošnjem sveučilištu.
Gotovo tisuću skulptura koje je stvorio čini ga jednim od najvećih europskih stvaratelja prve polovine 20. stoljeća. Religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskog, „gotizirajućeg“, secesionističkoga i ekspresionističkog stila.
Prema Meštroviću, misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji pa i umjetnost „otisci besmrtnog bića“. Tijelo mu je iz SAD-a preneseno u Hrvatsku i pokopano u obiteljskom mauzoleju u Otavicama.
Pa zar Srbi ne govore da je Meštrović njiho, konačno kao i Andrić, Bošković, Dubrovnik e.t.c.? U dokaz toj tezi imaju čak i spomenik na Avali i Kalemegdanu. Čisto ko suza, Meštrovićje Srbin. I to veliki!