Najstariji hrvatski nogometni klub u Kanadi osnovan je 1949. u rudarskom gradu Sudburyju, 500 kilometara sjeverozapadno od Toronta, na poticaj Pere Čulumovića, bivšega ministra šuma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji se kao poratni politički emigrant doselio u Kanadu.
Na osnovi sačuvanog službenog zapisnika iz tog vremena, koji je vodio tajnik Dragutin Glavinić, klub su utemeljili mladi hrvatski idealisti 17. travnja 1950., s idejom da će "stječući dobro ime i slavu na sportskom polju, učiniti i hrvatsko ime poznatim među našim građanima" (Croatian National Soccer Club Adria, str. 29, 3. – 4. rujna 1988.).
Počeci djelovanja kluba bili su mukotrpni. Od odabira imena, o čemu su žestoku raspravu vodili njegovi osnivači sve dok nije prihvaćen prijedlog gospodina Čulumovića, preko pomanjkanja nogometaša hrvatskog podrijetla pa do prikupljanja novca za rad kluba – nizali su se problemi.
Jedan od "nogometaša" iz tog razdoblja izjavio je: "Kako od mene možete očekivati da nogom baratam loptom kad nikad ni rukom nisam baratao takvom loptom?" (ibid, str. 6).
O povijesti Adrije iz tog vremena vrlo je teško pisati jer nema sačuvanih dokumenata: nisu arhivirani ili su ih pojedinci koji su bili prisiljeni stalno tražiti posao i mijenjati mjesta stanovanja nosili sa sobom.
Kako je mala hrvatska zajednica u Sudburyju u to vrijeme, a i poslije, bila jedno od jačih utočišta HSS-a, među njezinim članovima vladalo je nepovjerenje, pa čak i neka vrsta antagonizma prema novim hrvatskim emigrantima, posebice onima koji su bili dužnosnici ili pristaše Nezavisne Države Hrvatske.
To je posebno došlo do izražaja prigodom kupnje klupskih dresova. Naime, uprava je naručila i hrvatski grb u kojemu je bila baklja.
Zbog straha da je to "ustaški grb" (ibid, str. 6) koji će kompromitirati hrvatsku zajednicu Sudburyja među njihovim sugrađanima, posebice Anglosaksoncima, grb je odbačen. Samo su ga neki igrači samoinicijativno prišili na svoje dresove.
Uprava i igrači u to su vrijeme dobivali primamljive ponude za razne vrste donacija, uz uvjet da promijene ime kluba, što su oni odlučno odbijali.
Bez obzira na poteškoće, momčad je u svojoj prvoj sezoni odigrala 14 utakmica, od kojih je dobila dvije.
Ali već 1953. Adria, na veliko zadovoljstvo hrvatske zajednice i njezinih prijatelja, osvaja prvo mjesto!
To je tek početak bogate žetve uspjeha iz njezine duge povijesti, među kojima treba izdvojiti:
• osvajanje kupa Anderson: 1953., 1954., 1957., 1962., 1972., 1976., 1980., 1981., 1991., 1994., 1995., 1996., 1998.
• osvajanje kupa Ontario (Sjever): 1953., 1963., 1967., 1976.
• višekratno osvajanje kupova Charity, Centennial i Dieter Allisat.
Mnoge uspjehe hrvatskoga kluba zabilježile su lokalne novine Sudbury Star.
U povodu osvajanja titule prvaka 1971., objavile su članak pod naslovom "Desetogodišnja suša prestala za hrvatsku Adriju" u kojem prenose i izjavu trenera Branka Kneževića: "S peharom kupa Anderson slavlje je nastavljeno do sitnih sati u nedjelju ujutro u dvorani Hrvatskoga doma. Adria nije osvojila naslov prvaka od 1962. Slavili smo do 3.30. Dugo smo ovo čekali".
List donosi i članak u povodu osvajanja titule prvaka Memorijalnog turnira "Dieter Alisat" 1977. godine.
Sportski novinar Jack Falldrien ističe: "Avelino Zentha iskoristio je sve svoje prigode u subotu popodne na stadionu Sudbury, na osnovi kojih je klub Croatia Adria, član gradske lige, postao prvi pobjednik Memorijalnog turnira 'Dieter Alisat'".