U Rudačevu domu danima je, zbog skorašnje selidbe, vladala prava strka. Dok je suprug radio, Franca se dala u potragu za kartonskim kutijama u koje će brižljivo spakirati posteljinu, odjeću, obuću i još mnoge druge sitnice. Televizor i radio velikodušno su darovali udruzi "Stari hrast" koja će, zahvaljujući donatorima, u svim prostorijama drvene barake moći hvatati satelitske programe.
Rudač će, dok ne stigne rješenje o umirovljenju, još neko vrijeme ostati u stanu, a supruga će za koji dan s velikim kamionom put rodne Podravine, gdje je, s nevelikim oduševljenjem, čeka kći Jalža i zet Lojzek. Naime, mladom paru bilo bi milije da su roditelji još koju godinu ostali vani jer bi im, kao i do sada, novčano pomagali i tako bili jamstvo za lagodan i bezbrižan život.
Rudač i Franca danima su pakirali robu i stavljali je u kartonske kutije priznajući sami sebi da su nepotrebno trošili novac na kojekakve drangulije koje će samo smetati u njihovoj lijepoj kući na obali Drave. Sjetili su se davnih dana kada su razni trgovci opsjedali novopridošle radnike nudeći svaštarije za "pristojnu" cijenu.
Među gastarbajterima tada su bili u modi razni zidnjaci sa slikama svetaca, stolne lampe u boji, ženske marame od lažne svile te mnoge druge stvari koje su se u trgovinama mogle kupiti po znatno nižim cijenama.
Samozvani trgovci, prekupci i mešetari obogatili su se na račun svojih "zemljaka" bezobzirno koristeći njihovo nesnalaženje pod svjetlima velegrada. Razni prevaranti nudili su robu sumnjivog podrijetla pred crkvama, tvornicama i domovima za strane posloprimatelje, a mnogi su dolazili i u stanove kako bi kupcu u miru mogli pokazati široku paletu "prvoklasne robe".
Tako je i Franca (iako ju suprug zbog toga često korio) postala stalna mušterija trgovca Joze koji je svakoga tjedna donosio najnovije "hitove" ženske mode govoreći da je upravo danas stigla iz Pariza. Da je Franca bila samo malo pažljivija, vidjela bi da je na ženskome puloveru vrlo stručno odrezana etiketa s natpisom "Made in Turkey" i nije imala ama baš nikakve veze s francuskom visokom modom.
Lijepim riječima nasjedale su mnoge novopridošle radnice i svojom naivnošću omogućavale brzo bogaćenje prepredenih trgovačkih šarlatana. Vidjevši hrpu starudije, Rudač predloži ženi da sve to bace u kantu za smeće, ali se ova usprotivi i reče da će to dobro doći njihovoj Jalži koja "nema sreću doći do posla" i da se nikad ne zna što donosi novi dan.
Franca je s godinama postala vrlo škrta pa je na jedvite jade pristala da se bez ikakve naknade dečkima iz "Staroga hrasta" daruje televizor i glazbena linija. Kad ju suprug upozorio na poteškoće pri nošenju tolikih kartonskih kutija, ona mu odbrusi da je to već odavna litrama rakije plaćeno i nek' ne brunda jer nije niš' bolji od debeloga Vikija koji samo gledi kak' bi se badava najel' i napil'.
Tako je nakon svakodnevnih prepucavanja došao dan selidbe, a na Rudačevo veliko zadovoljstvo družba iz "Staroga hrasta" pojavila se u zakazano vrijeme pred vratima njihova stana i bila spremna pomoći svojemu pajdašu. U kući gdje su stanovali nije bilo dizala pa su pajdaši s četvrtoga kata stubama morali nositi velike kartonske kutije i stalno slušati Francina upozorenja da se u paketima nalazi vrijedna roba pa neka dobro paze da se nešto ne razbije.
Viki, koji je zbog debljine bio prilično nespretan, iznenada se spotakne i s teretom padne u obližnji grm. Brzo se pridigne, otvori kutiju da provjeri je li sve u redu jer mu Franca ne bi oprostila gubitak vrijednih predmeta. Kad je pogledao u kutiju, grohotom se nasmijao jer je umjesto kineske vaze ugledao dvije zahrđale limene lampe i veliki kolut starog električnog kabla koji će Jalži i Lojzeku "sigurno dobro doći".
Priče iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu