Tko se u nas ili u našem iseljeništvu, od Sjeverne Amerike do Gradišća, bavi folklorom, sigurno je upoznao "Breku".
Nenad Breka rođen je 1958. u Šibeniku. U folklor se zaljubio još u djetinjstvu. Petnaest godina proveo je kao profesionalac u LADU.
>> 'Od svoje djece ću tražiti da nastave tradiciju'
Marljivim radom i znanjem stečenim u našem nacionalnom ansamblu postao je plesni voditelj, koreograf, organizator folklornih radionica i menadžer u kulturi i na estradi.
Stručni je suradnik Hrvatskoga sabora kulture i predsjednik Hrvatske glazbene unije – odjela za folklor. Sudjelovao je u organizaciji II. svjetskih vojnih igara u Zagrebu, osnivač je Međunarodnoga folklornog ansambla gradišćanskih Hrvata, suorganizator manifestacije 480 godina od dolaska gradišćanskih Hrvata "Po staza naših starih"...
Evo što nam je rekao u velikom intervjuu!
Kako biste opisali posao kojim se bavite?
Folklor je moj život. Lijep, izazovan, ali i zahtjevan. Nakon 15 predivnih plesačkih godina u profesionalnome folklornom ansamblu LADO, ovo je najintenzivnije razdoblje u mome životu. Umjetnički sam voditelj i koreograf mnogih ansambala: "Pavao Markovac", "Ina Naftaplin", Veterani SKUD "Ivan Goran Kovačić", "Podgorac" – Gračani, Popovača, "Dučec" – Mraclin, "Sveta Jana" – Gorica Svetojanska, Vidovec, "Željezničar" – Varaždin, Mače, Hrvatski Židan i Koljnof u Mađarskoj, u Kanadi – Vancouver, Calgary, Edmonton, Winnipeg, Toronto, Oakville, Norval, Brampton, u SAD-u St. George – Cokeburg... Divno je putovati i upoznavati nove ljude, nova društva ili nove kulture, odgovarati na raznovrsne izazove. Ali, vjerujte mi, još je ljepši osjećaj ispunjenja i sreće nakon završenog seminara, radionice ili postavljanja koreografije kada pročitate na licima svih koji su sudjelovali zadovoljstvo napravljenim poslom. To je proces poučavanja, učenja i razmjene iskustava. Prekrasno!
Kad se kod Vas javila ljubav prema folkloru?
Još davne 1968. godine, brata i mene otac je učlanio u Zadarski folklorni ansambl. Dok su se moji prijatelji bavili raznim sportovima, ja sam svladavao plesne zone. Bilo nam je fantastično. Sezona je u Zadarskome folklornom ansamblu počinjala početkom svibnja i završavala krajem listopada. Gotovo svaki ili svaki drugi dan imali smo koncerte. Nezaboravno. Kakav osjećaj kada s 11 godina "zadužiš" svoj kovčeg kostimima!
Naše čitatelje sigurno će zanimati kako je počela Vaša suradnja s našim folklorašima u inozemstvu...
Prvi kontakt s gradišćanskim Hrvatima dogodio se baš u tim 1970-im godinama u Zadru. U goste nam je došao ansambl "Kolo slavuj" iz Austrije. Tada sklopljena prijateljstva još uvijek traju premda mnogi od članova ansambla više nisu aktivni. Posebno bih istaknuo prijateljstvo s gospodinom Mirkom Berlakovićem, koji je tada bio voditelj tamburaškog orkestra, a danas je legenda gradišćanskih društava. Iz Zadra sam došao u Zagreb i postao članom KUD-a "Ivan Goran Kovačić", a ubrzo i stalni član profesionalnog ansambla LADO. U LADU sam stekao dragocjeno znanje i iskustvo koje sve ove godine svoga voditeljskog i koreografskog rada vješto i s mnogo volje i žara prezentiram u Gradišću i šire.
Kako objašnjavate činjenicu da je folklor u našem iseljeništvu jedan od važnih stupova identiteta?
Među našim iseljenicima oduvijek je postojala duboka i neraskidiva veza s domovinom. Hrvatski jezik i kultura bili su duboko usađeni u njima i dio njihova identiteta. Željeli su, i još uvijek žele, očuvati ih i sačuvati za sebe i za svoju djecu. Postoji li bolji način od hrvatskog plesa i pjesme? Naravno, važne su i sve druge aktivnosti kojima su se naši iseljenici bavili, kao što su sport, likovne umjetnosti, književnost i slično. No čini mi se da je najveći odaziv bio upravo u kulturno-umjetničkim društvima. Pri tome roditelji imaju vrlo važnu ulogu. Oni djecu usmjeravaju prema društvima vrlo rano pa djeca u njima i sviraju i plešu.
Zemljopisno gledano, kada radite s folklorašima u inozemstvu, s jedne strane izdvajaju se Kanada i Sjedinjene Američke Države, a s druge Gradišće i to u širem smislu. Što se razlikuje, a što je isto ili slično u djelovanju tih dviju skupina folklornih grupa?
Zajednička im je želja da zadrže mlade, da njeguju hrvatsku kulturu i običaje i sačuvaju hrvatsku baštinu. No, prije svega, tu je razlika u financijskim mogućnostima. U mome Zadru zapjevali bi "nije u šoldima sve", ja bih dodao da ono što će se učiniti ovisi i o tome imaš li ili nemaš "šolde". Rad, općenito, a posebice uspješno djelovanje kulturno-umjetničkih društava iznimno je skupo. Narodne nošnje, instrumenti, prostori za vježbanje, koreografije, gostovanja – sve su to stavke koje su nužne, ali i vrlo skupe. I među jednima i drugima postoje skupine koje si te iste stavke mogu priuštiti, ali i oni koji se s takvim troškovima teško nose. U društvima Kanade i Amerike roditelji vrlo rano upisuju svoju djecu, negdje s pet ili šest godina, na tamburicu i folklor. To je izvrsno. Djeca ostaju u društvima deset do 15 godina. Onda, kada sazru i kao plesači i kao osobe, kada bi najviše mogli pružiti – u svojim dvadesetima, oni gube interes. Trebalo bi, prema mome mišljenju, pronaći način kako ih zadržati upravo tada kada su najkvalitetniji.
Možete li po kvalitetnome radu izdvojiti neka folklorna društva?
Predivno mi je bilo raditi s ansamblom "Vila Velebita" iz Calgaryja, "Hrvatskim prelom" iz Oakvillea, a posebno me veseli nova suradnja s ansamblom "St. George" iz Cokeburga. Mnogo je ansambala koji izvrsno rade. Svi se trude priviknuti svoje sredine na činjenicu da uspješno djelovanje folklornog ansambla traži i financijsku potporu. Ipak bih istaknuo da sam se često susretao s ansamblima koji imaju malo novca, ali imaju veliko srce i neiscrpnu energiju. Zanimljivo je da neki od njih postižu bolje rezultate nego oni koji imaju na raspolaganju velika sredstva. Ključ svega su ljubav i predanost, kako vani tako i kod nas.
Uočava li matična država Hrvatska i njezine nadležne ustanove važnost folklora za Hrvate u iseljeništvu i pruža li im odgovarajuću pomoć?
Nažalost, mi ne uspijevamo rješavati ni probleme u našem amaterizmu pa je jasno da nismo u stanju financijski pomagati društva u dijaspori. S druge strane, često se pravi razlika i podjela između iseljene Hrvatske koja ima i one koje nema novca. Svakako bih htio istaknuti rad Hrvatske matice iseljenika. Djelatnici Matice ulažu golem trud i uspijevaju uspostaviti suradnju i održati kontakte sa svim društvima i skupinama u iseljeništvu, bez razlike. Na tome im čestitam. Spomenuo bih i suradnju s Hrvatskom bratskom zajednicom iz Pittsburgha, koja također zaslužuje pohvale za svoj predan rad na očuvanju hrvatskog folklora. Bio sam gost-koreograf na njihovu 50. godišnjem festivalu u Chicagu. Razveselila me ta manifestacija na kojoj sam upoznao mnoge zaljubljenike u folklor jer nije bilo stručnog žirija ni ocjenjivanja. Sve je bilo spontano i puno pozitivne energije i emocija. Izniman doživljaj. Nema pobjednika ni poraženih. Svi su isti, odlični. Kada jedan festival završi, oni željno očekuju sljedeći, u nekom drugom gradu, drugoj državi. Pravo slavlje folklora.
Koji su Vam budući projekti vezani uz folkloraše u iseljeništvu?
To je, svakako, projekt boljeg povezivanja folklornih ansambala iz dijaspore s našim folklornim ansamblima. Mislim da se po uzoru na Hrvatsku bratsku zajednicu može napraviti festival posvećen hrvatskoj dijaspori, ali zajedno s našim kvalitetnim ansamblima. Treba odabrati privlačne lokacije i spojiti hrvatske ansamble iz domovine i iseljeništva.
Kako vidite budućnost našeg folklora u domovini, a kako u inozemstvu?
Bez imalo skromnosti možemo reći da je hrvatski folklor jedan od najljepših, najraznovrsniji i najzanimljivijih. Moramo se predano njime baviti jer će u protivnome zamrijeti, i tu i vani. Na nekim festivalima u Kanadi i drugdje već se jako smanjio broj sudionika. To prilično zabrinjava. Ono što me veseli jest ponovni uzlet folklora u Hrvatskoj. Pojavila se jedna mlada generacija, polaznici Škole folklora koji sustavno rade na svome usavršavanju, a istodobno razvijaju i gaje prava prijateljstva među sobom. Smotre nas razjedinjuju i stvaraju loše odnose. Volio bih da ova mladost, o kojoj sam govorio, donese novi duh i raspoloženje. Vjerujem u mladost i iskrenu ljubav za hrvatski folklor, kao i u entuzijazam onih koji se njime bave.
Hrvoje Salopek
>> Snimka završnog koncerta polaznika Zimske škole hrvatskog folklora