Novo hrvatsko iseljeništvo: Naša djeca odrastaju neopterećena nacionalnim, vjerskim i rasnim predrasudama

Kada netko spomene riječ iseljeništvo, prvo se sjetim tete iz Njemačke koja nam je povodom božićnih blagdana donosila ukusne čokolade.

Ne mogu zaboraviti ni teške riječi jednog prijatelja o njegovoj australskoj rodbini. "Došli su pred kraj života ovdje kako bi se oprostili sa starim zavičajem".

Zbog svega toga često kažem da smo mi jedno "novo" iseljeništvo. Naš staž izvan domovine je kratak, a na odlazak su nas naveli neki drugi razlozi.

"Staro" iseljeništvo bježalo je iz omražene Jugoslavije sanjajući samostalnu Hrvatsku, dok smo mi nezadovoljni ishodom tog sna odlazili u potrazi za boljim životom.

I tu je najveći kamen spoticanja između "starih" i "novih".

Također, ne trebamo zaboraviti ni one koje je vihor rata raselio diljem svijeta. To su naši ljudi, rođeni i odrasli u jednoj domovini. S njima moramo graditi mostove, a ne zidove.

Osmogodišnje iseljeničko iskustvo, kao jedine hrvatske obitelji na otoku Hispanioli, obogatilo nas je u svim sferama života. 

Ovdje se ne osjećamo kao stranci, jer su oko nas uglavnom doseljenici iz raznih zemalja. 

Neki će u Dominikanskoj Republici, privučeni toplim karipskim suncem, dobronamjernim starosjediocima, ugodnom klimom, raznolikošću ponude na tržnicama, jednostavnim i opuštenim mentalitetom bez žurbe i stresa, ostati zauvijek.

Drugi pak zbog boljih poslovnih prilika odlaze dalje, dok na njihovo mjesto dolaze neki novi ljudi koji vrlo brzo postaju prihvaćeni u društvu.

Naša djeca odrastaju neopterećena nacionalnim, vjerskim i rasnim predrasudama. Odlično govore hrvatski jezik, iako domovinu ne posjećujemo često.

Tijekom svojih prvih iseljeničkih godina družili smo se s ljudima iz bivše Jugoslavije. 

Mnogi od njih bili su u miješanim brakovima, ali su osamostaljenjem svojih zemalja i početkom oružanih sukoba otišli u svijet.

Na kraju ih je uzelo međunarodno i multikulturalno okruženje. Svi oni su nosili teret rata koji nisu željeli.

Svakodnevno smo se družili, proslavljali blagdane, ispraćali stare godine i radovali se novima.

Na Bajram se išlo kod Sabine koja pravi najbolje hurmašice i pite. O Begovoj čorbi da i ne pričam.

Katolički Badnjak i Božić, uz bakalar, puricu s domaćim mlincima i delicije slavonske kuhinje, slavili su se u našem domu.

Na pravoslavni Božić svake godine smo se okupljali kod drugog domaćina. 

Svjedočili smo nastanku mnogih ljubavi i na ludi kamen pogurali nekoliko parova. Svi smo bili kao jedan, zvali su nas Balkan mafija. Na našim feštama uvijek se tražilo mjesto više. 

Danas su moje prijateljice strankinje: Indijka, Britanka, američka Kineskinja, Japanka, kanadska Vijetnamka, Francuskinja, Afrikanka, Latinoamerikanka, Dominikanka...

Ponekad na godinu ili dvije sudbina mi podari osobu s kojom mogu razgovarati na hrvatskom jeziku. 

Takva prijateljstva zabljesnu poput zvijezda, kratko traju, čuvaju se i ostaju u sjećanju godinama. 

Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!