Kada su u ljeto 1991. Slavoniju "velikodušno" obasipali bombama, čekali smo da taj crni rat prođe pa da nam bude bolje. Za to vrijeme naši su roditelji vrijedno i svakodnevno izvršavali svoje radne i ratne obveze. Netko je bio na bojištu, a netko na svome radnom mjestu.
Kada je nastalo primirje, ljudi su i dalje odlazili na posao iako nisu primali plaću mjesecima, ali svi su se nadali da će biti bolje kad nas netko kupi, kada krene posao.
Dok su se rasprodavale tvornice i naši roditelji ostajali bez posla, još uvijek smo se nadali da će loša vremena proći, da će krenuti obnova pa će napokon ta naša bogata Slavonija procvjetati kao što su nam obećavali.
Prošlo je 25 godina... Bolja vremena još nisu stigla na ravna slavonska polja. Netko ih i dalje čeka, kao Vladimir i Estragon Godota.
Drugi su teška srca odlučili otići i sami potražiti svoju sreću i mjesto pod suncem.
Ne pitajte nas zašto smo otišli i zašto i dalje odlazimo. Odgovor je jednostavan: Slavonija nema više vremena čekati.
Odlučili smo živjeti. Ovaj nam je život jedini koji imamo. A svoje znanje i iskustvo primijenit ćemo negdje drugdje, gdje će se cijeniti naš rad i gdje ćemo moći pristojno od svoga rada živjeti.
Uvijek ćemo ostati i Hrvati, i Slavonci, i Osječani, bez obzira na to jesmo li u Irskoj ili u Dubaiju ili u dalekoj Australiji.
Ništa ne treba doživljavati ni patetično, ni konačno. Kao što smo otišli, tako se možemo i vratiti. Ne drži nas mjesto, već pristojan i kvalitetan život, začinjen s malo avanturizma.
Pogotovo danas, uza svu modernu tehnologiju, veze s domovinom neće biti izgubljene, a uz brze i pristupačne zrakoplovne letove, redovitim dolascima čak možemo pripomoći razvoju turizma i rastu ekonomije.
Svako putovanje izvan granica Hrvatske veliko je bogatstvo, širi nam vidike, stvara nove ideje i mogućnosti, ruši brojne predrasude na koje smo navikli iz neznanja, a život u stranim zemljama blagoslov je koji treba iskoristiti svatko tko god ima želju i mogućnosti istražiti nešto novo i drukčije.
Stoga bih savjetovala svakoj mladoj osobi da se uključi u organizacije koje potiču studentske razmjene, da studira i živi negdje drugdje i da na kraju sama zaključi što želi i gdje joj je bolje.
Zašto bismo cijeli životni vijek trebali provesti u istom kvartu? Raditi isti posao za istu tvrtku?
Nekako mi se čini da mi, Hrvati, jako tragično shvaćamo ove odlaske i rastanke.
Upoznala sam brojne obitelji koje su živjele na gotovo svim kontinentima.
Poznajem obitelj s petero djece, a svako dijete rodilo se u drugoj zemlji. Prošli su pola svijeta. Zar to nije bogatstvo? Svako ljeto provode u svojoj matičnoj zemlji s rodbinom i prijateljima, a onda ih oni posjećuju u zimskim mjesecima i uživaju na toplom karipskom suncu.
Brojni prijatelji i poznanici ovdje žive, a djeca im studiraju u Europi ili Americi. Najčešće u Velikoj Britaniji.
Migracije su česte. Svi znamo da smo ovdje dok ima posla, a kada tvrtka kaže da se ide dalje, kontejner s namještajem se pakira i šalje na novo odredište.
Prijateljica iz Južnoafričke Republike donijela je sa sobom drvene skulpture ratnika Masaija u prirodnoj veličini i drvena izrezbarena vrata, golema i stara, koja drži u dnevnom boravku.
Djeca joj studiraju na različitim sveučilištima u SAD-u, a ona se uskoro s najmlađim djetetom seli u Kanadu, gdje joj suprug radi već mjesecima.
Brojne su takve obitelji koje čitav svoj radni vijek provedu širom svijeta, a na kraju odluče vratiti se kući ili se skrase negdje tako da pola godine provode u domovini, a pola na nekim toplim egzotičnim odredištima.
VLADIMIR: Onda, idemo?
ESTRAGON: Idemo!
(ostaju na mjestu)
je,vani je samo med i mljijeko