Mike Mija Lukaček imao je jedva 11 godina kad su ga roditelji 1952. samog iz sela Dragovanščak pokraj Jastrebarskog poslali rodbini u Nanaimo, gradić na krajnjem zapadu Kanade.
Njegova teta, koja je davno otišla iz domovine, u Britanskoj Kolumbiji se bavila iznajmljivanjem soba. Kćeri su joj bile udane, a ona bolesna. Prihvatila je sestrinu ponudu da iz teškog siromaštva uzme jednog od njenih sinova. Kako su dvojica imala 14 i 16 godina i već su bila upisana u vojsku, ostao je samo Mija.
"Kad su me majka i otac pitali želim li ići u Kanadu, prvo mi je palo na pamet kako ću se voziti u automobilu. Naravno, odmah sam pristao", prisjeća se naš sugovornik i dodaje: "Cijelu godinu roditelji su skupljali putne dokumente, a koliko je samo košara otišlo u Zagreb! Seljaci su uvijek u razne urede nosili jaja, sir i mlijeko. Na kraju je sve dobro prošlo i dobio sam vizu. Iz Kanade mi je rodbina poslala 20 dolara za put".
Jednog lipanjskog jutra na peronu zagrebačkog željezničkog kolodvora čekalo je mnoštvo žena i djece koji su išli svojim muževima i očevima. Među njima je bio i naš Mija čiji je brat tad zamolio jednu gospođu da pripazi na njega, s napomenom da će ga u luci preuzeti agent.
"Kad je vlak kretao za Genovu kroz prozor sam pozdravljao svoju obitelj. Nisam shvaćao zašto moji roditelji i braća toliko plaču. Pred očima sam imao samo sliku automobila. Ipak, djelovao sam zbunjeno. To je onaj osjećaj kad znate da nešto nije u redu. Izvadio sam rupčić iz džepa koji mi je majka spremila i prekrio oči kako bih ostavio dojam da i ja plačem. Tek kad sam dobio svoju djecu shvatio sam kroz što je tad prolazila moja obitelj".
Mija se sretno ukrcava na brod i kreće na desetodnevno putovanje prema Halifaxu. Ondje upoznaje jednog Hrvata koji ide u Montreal i tijekom tog dijela puta pazi na njega. S maslinovim uljem i bijelim kruhom nikad se prije nije susreo, a tek će se sa svojih 50 godina priviknuti na oba.
Prvi put u životu je gledao film. Ništa nije razumio, ali se smijao poput ostalih - kako bi se uklopio. Srećom, s drugim nepoznanicama kasnije se u životu brže snalazio.
I tad je s dva kovčega stigao u Halifax. Na carini je Mija vidio kako mnogim putnicima oduzimaju pršute, mortadele, vina te se uplašio da će i sam tako proći.
Podigao je manji, lakši kovčeg kojeg je carinik pregledao i odobrio. A onda mu je pokazao veći - njega kontrola nije ni pogledala.
U njemu je bilo pet flaša rakije i četiri domaća sira koje su roditelji poslali rodbini. To je bilo jedino što su imali i za što su mislili da našima u Kanadi nedostaje. Mija će kasnije shvatiti kako iseljenici rade svoju rakiju.
"Pratitelj i ja smo ušli u vlak. On je izašao u Montrealu, a ja sam nastavio put još četiri dana i tri noći. Tad sam prvi put kušao gazirano piće - Ginger Ale koji mi se činio preslatkim. I sendvič je bio avantura. Vidio sam da je u njemu nekakav žuti namaz. Sat vremena sam konobaru objašnjavao kako želim nož da bih ostrugao kruh. Da, to je bio maslac", priča s osmijehom.
Vlakom je putovalo dosta Ukrajinaca s kojima je zbog sličnog jezika mogao razgovarati. Od njih je saznao kako će se uskoro morati prebaciti na brod. Brzo se razveselio jer mu se činilo da je ugledao more. Međutim, bila su to Velika jezera.
Na jednoj od sljedećih postaja Mija je primijetio da se svi putnici iskrcavaju. Izašao je s njima, sjeo na kovčeg i čekao da dođu po njega. Takav je bio dogovor s agentom. Međutim, svi su se ubrzo razišli, a on je ostao sam. Prišao mu je željezničar i zatražio putnu kartu. Zatim ga je ponovno ukrcao na vlak jer se morao voziti još najmanje 1400 kilometara.
Sada je putovanje već umorilo našeg junaka! Kako je vlak prolazio kroz brdoviti dio zemlje, iza svakog zavoja čim bi ugledao neko naselje, on bi pomislio da vidi Vancouver.
Napokon je stigao! Dočekao ga je tetak.
"Nosio sam mornarsku kapu na kojoj je pisalo Zagreb. Jako sam je htio imati, a otac mi ju je kupio unatoč činjenici da nije imao puno novaca", istaknuo je Mija, prisjećajući se svog prvog susreta s obitelji u Kanadi.
Zatim su brodom krenuli do Nanaima. U luci ih je dočekao tetin zet, a naš sugovornik se prvi u životu vozio automobilom.
Teta je nevjerojatno sličila njegovoj majci. Sestrične su ga isti dan odvele u park. Skupilo se oko njega znatiželjne djece, a Mija je samo odgovarao s "yes" i "no".
Kako je bio lipanj, do početka školske godine prao je podove i suđe, pravio krevete, čuvao tetinog unuka... Oduševile su ga djetetove igračke koje nikad nije vidio pa se i on poželio igrati s njima, ali nije znao kako.
U školi mu nije trebalo puno vremena za prilagodbu. Sve više su teta Kata i tetak Ivan Matešić preuzimali mjesto roditelja.
Oboje su bili aktivni članovi Hrvatske bratske zajednice i HSS-a. U njihovoj kući su se održavale sjednice i druženja.
Cijelo vrijeme su spominjali Hrvatsku i njezinu slobodu. Mija je jednom kao 17-godišnjak rekao tetku: "Kako to da se toliko borite za domovinu? Vi ste u Kanadi. Ne možete ništa napraviti!"
A on mu je odgovorio: "Sinko, ljudi tamo ne mogu ništa jer je komunizam na vlasti, ali mi se moramo boriti ovdje".
Nažalost, nisu doživjeli 1991. godinu.
Mija je prvi put došao u Jastrebarsko 1967. nakon što se oženio Anom, djevojkom iz Ontarija koja je porijeklom iz okolice Ozlja. Skrasio se u gradu svoje supruge.
Imaju dvije kćeri i troje unučad. Ni u mirovini ne miruje. Podučava tai chi, aktivni je član HBZ-ovog odsjeka St Thomas...
Svake nedjelje prelazi državnu granicu kako bi sudjelovao na probama hrvatskog folklornog društva "Nova nada" iz Detroita.
Pripreme su ozbiljne jer za nekoliko tjedana kreću na turneju po domovini u organizaciji Hrvatske matice iseljenika.
Od svih sedam nastupa koliko će imati, našem sugovornik zasigurno će biti najdraži onaj u Jastrebarskom.
>> Na jedan dan se vratili kući
>> 'Odbili su me jer sam dijete useljenika'
>> I australski Hrvati za Vukovar
mito i korupcija i u onim danima, teska sirotinja takodjer......imate osjecaj da se danas nesto promijenilo ?