Komunistički jugoslavenski režim za cijelog svojeg postojanja susretao se s raznim oblicima otpora, opozicije i disidentstva na velikoj većini područja na kojima je živio hrvatski narod. Široj javnosti gotovo je potpuno nepoznata djelatnost brojnih ilegalnih hrvatskih državotvornih organizacija i skupina, koje su bile posebno brojne od završetka Drugog svjetskog rata, pa do sredine šezdesetih godina. One nisu bile brojčano velike, jake i sposobne za efektniji otpor vladajućem režimu.
Zbog brutalnog uništavanja stvarnih, potencijalnih i izmišljenih neprijatelja koje je jugoslavenski režim izvršio, zatim geopolitičke situacije koja je stvorena pobjedom Saveznika u Drugom svjetskom ratu te položaja u kojem se Jugoslavija našla nakon izbacivanja iz sovjetskog ideološko-političkog tabora, šanse za uspjeh takvih snaga bile su iznimno malene. No, neistomišljenici režima mogli su širiti ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države i povezivanju svih onih koji su tako razmišljali kako bi u stanovitoj kriznoj situaciji, za koju su bili sigurni da će doći, mogli organizirano djelovati te tako pridonijeti rušenju jugoslavenskog komunističkog režima i stvaranju samostalne hrvatske države. Takve ideje nailazile su na odaziv u većini krajeva koji su bili nastanjeni hrvatskim stanovništvom i među raznim slojevima.
Od sredine pedesetih godina, a posebno od kraja pedesetih te početka šezdesetih, većina nositelja raznih oblika hrvatskog državotvornog otpora bili su učenici viših razreda srednjih škola i studenti. Taj trend bio je rezultat transfera hrvatske državotvorne ideje u naraštaj koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u dječjoj dobi, odnosno onaj koji je u ratu tek bio rođen. To je bila velika pobjeda hrvatske državotvorne ideje s obzirom na to da je pustila korijenje među osobama koje su rasle i razvijale se u jugoslavenskom komunističkom režimu, koji je na razne načine nastojao snažno utjecati na oblikovanje mladih naraštaja. Nadalje, činjenica da su sudionici takve vrste otpora dolazili iz različitih krajeva i društvenih slojeva, pokazala je da jugoslavenski komunistički režim ipak nije bio uspješan "u razlaganju nacije i performiranju na nove klasne osnove", u čemu su komunisti u Hrvatskoj bili "vrlo žestoki", kako je priznao Vladimir Bakarić, vodeći hrvatski komunist.
Iako snage otpora u spomenutom razdoblju nisu znatnije narušile stabilnost režima te su bile otkrivene, a članovi suđeni na zatvorske kazne, ipak su svojim postojanjem i djelovanjem, s nekim drugim elementima, za cijelog postojanja komunističke Jugoslavije, prenosile ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, do razdoblja koje je nudilo mogućnost za njeno stvaranje.
Pored oblika otpora u zemlji, knjiga na mnogim mjestima govori i o hrvatskoj političkoj emigraciji. Naime, kako snage otpora u zemlji, tako i politički emigranti, nastojali su u nizu slučajeva surađivati na razne načine. Polje na kojem su ta dva elementa najviše surađivala i nastojala surađivati bilo je širenje i razmjena informacija. Politička je emigracija naprosto žeđala za novim informacijama o stanju u zemlji s obzirom na cenzuru jugoslavenskih medija. S druge strane, snage otpora i opozicije mogle su preko političkih emigranata probiti tu medijsku blokadu režima i prezentirati Zapadu, ali i cijelome svijetu, svoje stavove.
U knjizi "Hrvatski pokret otpora", autora Wollfyja Krašića, posebna pozornost posvećena je organizaciji Hrvatski pokret otpora, koju su 1954. godine u Zagrebu osnovali studenti na čelu s Jakšom Kušanom. On je napisao poslanicu za hrvatsku političku emigraciju, u kojoj je realno opisao stanje u zemlji i sugerirao političkim emigrantima moguće i poželjne načine djelovanja. Poslanica je preko njegovih veza stigla do Hrvatskog narodnog odbora u Saveznoj Republici Njemačkoj. Nadalje, Kušan je pred progonom napustio Jugoslaviju i u sljedećim godinama, djelujući kroz časopis koji je pokrenuo – Novu Hrvatsku – postao jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata.
U emigraciji je završio i Stanislav Janović, također član središnje skupine HPO-a, kao i Vinko Ostojić, koji je širio program HPO-a diljem Hrvatske i BiH. On je ujedno bio i najteže osuđeni član HPO-a s deset godina strogog zatvora. Obojica su se u raznim obujmima uključili u rad hrvatske političke emigracije. Preko Ostojića u rad HPO-a uključio se i jedan hrvatski komunist – Branko Orlović. On je uspio izbjeći služenje zatvorske kazne bijegom u inozemstvo. Odmah se uključio u rad spomenutog Hrvatskog narodnog odbora u Italiji, surađujući s poznatim hrvatskim svećenikom Krunoslavom Draganovićem. Nakon rascjepa u HNO-u, 1960. godine postao je organizacijski tajnik organizacije proizašle iz spomenutog sukoba – Hrvatskog demokratskog odbora za područje Njemačke.
I članovi nekih drugih ilegalnih organizacija i grupa napustili su zemlju. Geza Pašti, jedan od osnivača Hrvatskog revolucionarnog bratstva, najpoznatije hrvatske emigrantske organizacije koja je zastupala oružanu borbu protiv Jugoslavije, bio je član organizacije Mlada Hrvatska iz Čepina. Ona je nastala u rujnu 1952. godine. Imala je šest članova koji su bili rođeni u prvoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća. Još jedan istaknuti HRB-ovac, Josip Senić, bio je član organizacije Hrvatski nacionalni pokret. Nju su stvorili srednjoškolci u Slavonskome Brodu i Novoj Gradiški. I Pašti i Senić stradali su od jugoslavenskih obavještajnih službi.