U Institutu za slavistiku sveučilišta u Beču u srijedu navečer održan je međunarodni znanstveni simpozij "150 godina Hrvatsko-ugarske nagodbe".
Goste iz Hrvatske, Mađarske i Austrije uvodno je, u prisutnosti brojnih studenata, njihovih profesora te bečkih i gradišćanskih Hrvata, pozdravila dr. Zorka Kinda-Berlaković, sveučilišna profesorica s Bečke slavistike i voditeljica katedre za hrvatski jezik na Pedagoškoj visokoj školi Gradišće u Željeznom, čiji je institut bio suorganizator simpozija.
Organizator simpozija bila je Radna zajednica za pitanja narodnih manjina (ARGE) iz Beča, na čijem je čelu gradišćanski Hrvat, ing. Štefan Pauer, koji je istaknuo kako su pokrovitelji skupa austrijska ministrica za Europu, integraciju i vanjske poslove dr. Karin Kneissl, hrvatska veleposlanica u Austriji dr. Vesna Cvjetković i njezin mađarski kolega dr. Andor Nagy.
O pozitivnim i negativnim elementima Hrvatsko-ugarske nagodbe govorili su povjesničar i arhivar iz Budimpešte dr. Imre Ress, sveučilišna profesorica i povjesničarka iz Zagreba dr. Iskra Iveljić i poznati austrijski slavist, znanstvenik i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) prof. dr. Nikola Benčić.
Dr. Imre Ress izlagao je na temu "Alternativa Hrvatsko-ugarske nagodbe i institucije reprezentacije hrvatskih interesa u Budimpešti", osvrnuvši se na historiografska istraživanja prije 150 godina i danas. Uputio je na različita pa čak i posve oprečna tumačenja Nagodbe nastala iz praktičnih, doktrinarnih i historiografskih razloga nakon 1918. godine.
Prof. dr. Iskra Iveljić u svom izlaganju "Hrvatsko-ugarska nagodba u napetom odnosu između političkog pragmatizma i nacionalnih težnji" ukazala je na važnost Hrvatsko-ugarske nagodbe, sporazuma izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog sabora, sklopljenog 1868. godine za hrvatsku povijest, kao temeljnog dokumenta koji je odredio položaj Hrvatske unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije otkad je sklopljena pa do raspada Monarhije, odnosno kraja Prvog svjetskog rata.
"Nagodbom je Hrvatska dobila status kakav uz Austriju i Ugarsku nije imala ni jedna druga zemlja u njihovu sklopu, pa čak ni Češka", istaknula je povjesničarka iz Zagreba. Dodala je kako je Hrvatska bila "više od autonomije, a manje od države".
"Za mene kao povjesničarku pitanje državnosti nije toliko važno, kao za hrvatsku stranu kojoj je u vrijeme stvaranja hrvatske države bilo važno imati elemente iz hrvatske državnopravne povijesti, a koji su prisutni i u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi", napomenula je.
Prof. dr. Iveljić rekla je kako Hrvatsko-Ugarska nagodba, za razliku od Austro-Ugarske, nije bila u ravnoteži, te je stalno dolazilo do kršenja odredbi iz odgovarajućih zakona uglavljenih u Nagodbi i međusobnih sukoba. Osvrnula se i na pozitivne i negativne elemente. Po Nagodbi Hrvatska je imala autonomiju na području zakonodavstva, uprave, pravosuđa, bogoštovlja, nastave, jezika, razvoja kulture i zdravstva te sličnih područja. Posebno uočljiv razvoj školstva, kulture, znanosti i sličnih područja zabilježen je u vrijeme kada je na čelu Hrvatske bio ban Ivan Mažuranić koji je modernizirao naše brojne institucije.
Kao negativne elemente Nagodbe hrvatska povjesničarka i profesorica navela je financijsku ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, činjenicu da je hrvatskog bana predlagao predsjednik ugarske vlade, a ne hrvatska strana, te neriješen problem pripadnosti Rijeke, što je dogovoreno "privremenim" rješenjem koje je u praksi išlo u korist Mađara.
"Najsporniji dio Nagodbe bile su financije", ustvrdila je prof. dr. Iveljić, dodavši kako hrvatsko izaslanstvo koje je dogovaralo nagodbu nije htjelo prihvatiti hrvatsku financijsku autonomiju. Bilo je riječi i o negativnoj stereotipizaciji kao posljedici zakašnjelog razvoja moderne političke kulture u Hrvatskoj u to vrijeme. Prof. dr. Nikola Benčić ukazao je na napetosti i utjecaj dviju nagodbi – Austro-Ugarske i Hrvatsko-Ugarske na položaj tadašnjih zapadno-ugarskih, a danas gradišćanskih Hrvata. Napomenuo je kako gradišćanski Hrvati već 500 godina žive na području napetosti i borbe za očuvanje vlastitog identiteta, jezika i kulture, te da je njihov najveći neprijatelj već stoljećima "uznapredovala asimilacija".
"Prvi koji su se asimilirali bili su Hrvati u Donjoj Austriji, a zatim oni u Slovačkoj, jer su im jezici bili posve slični", naglasio je Benčić, dodavši kako su zapadnougarski Hrvati išli u mađarske škole.
"Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine nije imala posljedica na zapadno-ugarske Hrvate i dotakla ih je samo na marginama, s obzirom na to da nisu imali ni dnevne, ni tjedne novine, ni razvijen politički život, jer je čak 70 posto stanovništva bilo poljoprivredno i nije mnogo znalo o stanju u Hrvatskoj i njezinim odnosima s Mađarima, za razliku od Austro-Ugarske nagodbe koja je za zapadno-ugarske Hrvate bila posebno važna jer je odredila njihov položaj unutar Monarhije", istaknuo je.
Napomenuo je kako su Hrvati iz zapadne Ugarske, koji su bili u rodbinskim odnosima s Hrvatima u Hrvatskoj, počeli ih posjećivati tek sredinom 19. stoljeća. Mnogi su odlazili i na studij u Zagreb, a posljednju skupinu mađarskih Hrvata koja se iz Zagreba vratila u Šopron 1914. godine aktualna je mađarska vlast prozvala "izdajnicima" zemlje.
"Svi ti podaci slikovito govore o odnosu zapadno-ugarskih Hrvata prema pradomovini Hrvatskoj u to vrijeme", zaključio je prof. dr. Benčić.
Nakon predavanja razvila se živahna rasprava sa zanimljivim, pa čak i provokativnim pitanjima, na koje su predavači suvereno odgovarali. Zajednički su poručili prisutnom skupu, vezano uz različita viđenja i mišljenja oko Hrvatsko-ugarske nagodbe, da i dalje treba istraživati i u istraživanja uključiti i mladi naraštaj kako bi se uklonili još uvijek postojeći stereotipi o međusobnim odnosima Hrvatske i Mađarske u to vrijeme.
Skup je zaključio dr. Erno Deak iz ARGE-a. Glazbeni okvir simpoziju dali su Marco Blascetta i Justin Kodnar.