Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. njemačke postrojbe krenule su iz unutrašnjosti prema obali kako bi zauzele područja koja su dotad bila pod talijanskom okupacijom.
Tijekom žestokih borbi većina stanovništva u područjima zahvaćenim ratnim akcijama, zbog straha od odmazde i već počinjenih zločina, bila je prisiljena na povlačenje. Tako je postupno nastajao zbjeg, najprije s biokovsko-neretvanskog, a nešto kasnije i s otočkog područja Dalmacije.
U sporazumu sa savezničkim vojnim vlastima oko 40 tisuća izbjeglica tijekom prve polovice 1944. prebačeno je u logore južne Italije. Ondje ih je ostalo 7872, a svi drugi odvedeni su u Egipat.
Vis, kao najsigurniji i najudaljeniji naseljeni otok Dalmacije, postao je mjesto smještaja izbjeglica i etapna postaja za njihovo prebacivanje.
Masovno prevoženje postrojbi i zbjega započelo je 30. prosinca 1943.
Na Visu su se već nalazile grupe izbjeglica s obale i otoka, a njihov broj svakim danom je sve više rastao.
Nakon dolaska 13 parobroda, 19 motornih jedrenjaka i 3 motorna čamca, ONOO Dalmacije preuzima sve organizacijske pripreme.
Prva grupa hrvatskih izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca, u El Shatt je došla 2. veljače 1944. godine.
Dočekala ih je beskrajna sinajska pustinja, užareni pijesak, vjetar te velike razlike u dnevnoj i noćnoj temperaturi.
Velika pažnja posvećena je prosvjeti, izvanškolskim aktivnostima, zdravstvu, higijeni i vjerskom životu.
Svaki logor imao je svoju župnu crkvu smještenu u šatoru, posvećenu jednom od svetaca ili patronu mjesta iz kojeg su potjecale izbjeglice. Euharistiju su predvodila sedmorica katoličkih svećenika.
Na središnjem groblju gdje i danas poput svjetionika stoji visoki kip Majke domovine, pokopano je 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca.
Kulturni život, a najviše pjesma i ples, olakšavao je njihov životni i radni elan. Ujedno je promicao i očuvao iskonske narodne običaje te jezik kraja iz kojeg su dolazili.
Radom i djelovanjem, ne samo uglednih književnika, slikara, umjetnika, arhitekata, već i velikog broja "običnih" ljudi s istinskim umjetničkim sposobnostima, kulturne aktivnosti afirmirale su zbjeg u širim međunarodnim okvirima.
Prva grupa izbjeglica vratila se u domovinu 18. travnja 1945. Posljednja, 19. grupa u splitsku luku pristala je 24. ožujka 1946. godine, deset mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Prisilno evakuiranje Višana
U zbjeg su morali otići svi oni koji nisu bili sposobni za borbu ili rad u pozadinskim postrojbama.
Do kraja veljače i početkom ožujka s ostalim izbjeglicama u logore južne Italije i Egipat otišlo je 3784 stanovnika otoka Visa.
Anči Fabijanović
Matica
,,stoji visoki kip Majke domovine, pokopano je 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca. ´´ Nekako mi je puno 856 ljudi ako se uzme razdoblje odlaska 2. veljače 1944. godine i dolaska 18. travnja 1945. Za nesto vise od godine dana umrlo je 856 ljudi. Sto se dogodilo tamo? Genocid ili nekakva bolest?