Više bih donio u domovinu nego što sam iz nje odnio

Ponovno sam se vratio svojim sjećanjima na događaje od prije 54 godine. Kao mladić uvijek sam svima bio spreman pomoći, iako su te moje usluge neki nemilosrdno iskorištavali. Kako sam brzo savladao njemački jezik, dobio sam mnogo zamolbi naših ljudi da im pomognem u prijevodu i sređivanju radnih dozvola. 

Propustili ste moju prethodnu priču?

U ono vrijeme naši ljudi svakako su se snalazili i svi su dobili posao ako su htjeli raditi. Dobili su i stanove, kao i sva moguća socijalna i državna prava. Nijemci su bili iskreni prema nama, pomagali su na sve načine. Znali su kako uglavnom ne razumijemo njihov jezik i posebno su se zauzimali za mlade.

I danas sam optimist i strpljivo promatram događanja u domovini. Razumijem i kako je Njemačkoj trebalo četrdeset godina da postane ovakva kakva je danas. Tako je sada u Hrvatskoj. Nakon izvjesnog vremena još se svašta može promijeniti.

Mnogi naši ljudi sagradili su svoje kuće i kupili stanove u domovini. Ipak, neke se već danas nude na prodaju ili su zaključane. Hrvati rijetko žele živjeti između dvije zemlje misleći da će se negdje vratiti. Njihove kuće zaključane su i otvaraju se samo ljeti. Nekad prije Božića i Uskrsa. Sve je više mladih koji tijekom blagdana ostaju u Njemačkoj sa svojim roditeljima. Dijasporu ustvari više toliko ne zanima politika, koliko je zanima budućnost Hrvatske. Ne žele rasprodavati svoje kuće i imanja.

Vjerujem da Hrvatska za promjene nabolje neće čekati dugo. A ja strpljivo čekam da barem malo zaboravim sve ono teško što sam proživio. Aktivan sam u svome hrvatskom klubu, organiziram kulturne priredbe, sastanke, plesove, kao i razne druge sportske organizacije, uključujući i turističku promociju svoje domovine. 

I dalje razmišljam o povratku kući. On je moguć, samo svatko od nas treba dati neku žrtvu. Nijemci su nas primili jer su nas trebali, a danas nas domovina treba, i mi trebamo nju. Potrebni su nam novi programi i poticanje financiranja projekta povratka. To nisu brige samo Hrvata u dijaspori već i onih u domovini. 

Uvjeren sam da bi povratak iseljenika mogao biti poticaj k novim društvenim razmišljanjima o konkretnoj strategiji koja nam je nakon izbora 2000. godine i obećana. Za sve to potrebno je drukčije razmišljati. 

Samo zajedničkim konceptom i radom mogao bi se ubrzati naš povratak od kojeg bismo imali koristi i mi i domovina. Nisam rado napustio Lijepu Našu već su me na to natjerale životne prilike. Želio bih se vratiti kući, u svoju zemlju kada bi ona mogla pružiti uvjete koje je tada Njemačkoj pružila mojim roditeljima. Više bih donio u domovinu nego što sam iz nje odnio.