Upoznajte iseljenički par kojemu je glazba užitak

Svjetski priznati hornist Radovan Vlatković i psihologinja Dinka Migić, oboje potomci uglednih zagrebačkih obitelji intelektualaca, prvi put predstavljaju se našoj čitalačkoj publici...

Gospodine Vlatkoviću, nedavnim nastupom u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Lisinski otvorili ste novu koncertnu sezonu. Glazbenu naobrazbu stekli ste u rodnom gradu, no imajući na umu univerzalnost glazbenog jezika na svjetskim pozornicama, imate li možda omiljenu publiku?

Posebno mi je drago kada imam priliku nastupiti u Zagrebu. Kao što ste spomenuli, ovdje sam odrastao, završio škole i diplomirao na Muzičkoj akademiji. Osjećam da postoji određeni kontinuitet i rado se sjećam svojih nastupa prije 40 godina u Lisinskom ili Glazbenom zavodu. U tom smislu volim zagrebačku publiku i zahvalan sam joj za potporu i blagonaklonost, kao i za zanimanje, radoznalost i entuzijazam kojim prati nove projekte i nova ostvarenja. Imao sam prilike doživjeti strast i ljubav publike prema glazbi i u drugim zemljama. Katkada je to glasno odobravanje u Italiji, oduševljenje mladih u Aziji ili naklonost suvremenoj glazbi u nordijskim zemljama Europe. Specifičan je ugođaj na mnogobrojnim festivalima komorne glazbe na kojima sam imao prilike nastupati. Tad se osjeti duboka povezanost glazbenika i slušatelja. Poput nekog rituala slavi se velika izražajnost, bogatstvo i spiritualnost glazbe koja nas sve povezuje. Posebni su to trenuci koji kao umjetničko iskustvo svim prisutnima trajno ostaju u sjećanju. S obzirom na današnju situaciju u svijetu, nada je i nastojanje nas umjetnika da pozitivnu energiju podijelimo s drugima, pogotovo kad nam je svima toliko potrebna u trenutku suočavanja sa stvarnim teškoćama ili novim izazovima.

Postoje li znatnije razlike u glazbenim djelima kako u izvedbenom pristupu, tako i u pedagoškom s početka Vaše karijere i u današnje doba ubrzanoga razvoja tehnologije?

U pristupu glazbenom djelu postoji i jedno i drugo: s jedne strane vrijedno znanje i iskustvo koje su nam predali naši profesori i uz koje osjećamo povezanost s glazbenom prošlošću budući da je velik dio repertoara pisan u prošlim stoljećima. Uz to, u glazbi postoji nešto kao i odnos majstora i šegrta u svakom zanatu tako da se vještina i dalje prenosi s koljena na koljeno. S druge strane postoji težnja za novim u smislu suradnje sa skladateljima današnjice i novim iskustvima te povezanošću s drugim granama umjetnosti. Instrumentalna tehnika sviranja je napredovala tako da su suvremene kompozicije sigurno sve zahtjevnije. Nastoji se produbiti izražajne mogućnosti instrumenta i obogatiti novim virtuozitetom. Što se tiče pedagogije, sigurno je da smo napredovali. Poučeni smo saznanjima s raznih područja, na primjer psihologije, u čemu je moja supruga Dinka stručnjakinja i reći će više o tome. Uz to, služimo se i tehničkim pomagalima poput uređaja za intonaciju, audio i video snimaka iz kojih zajedno sa studentima možemo toliko naučiti. Pri tome ipak treba naglasiti da kao umjetnici tražimo inspiraciju u prirodi i ljudskom iskustvu, tehnička pomagala samo nam služe za umjetnički izražaj. I sam odnos studenata i nastavnika se promijenio tako da odgovore na važna pitanja često tražimo zajedno kao tim.

S obzirom na to da je Vaše primarno glazbalo rog ipak specifično, kako ste se i kada odlučili za njega i kako je tekao Vaš profesionalni put do svjetske slave?

Prilikom boravka u Americi od 1966. do 1968. počeo sam svirati rog. Riječ je o slučajnosti jer je moj otac radeći kao kemičar na Sveučilištu u Madisonu, u Wisconsinu, upoznao mladoga hornista koji je postao moj prvi učitelj. I danas sam s njim u vezi iako u međuvremenu živi u Čileu. Zahvalan sam i roditeljima i svim profesorima na potpori i velikom trudu. Poslije studija u Zagrebu kod prof. Detičeka i prof. Höltzela u Detmoldu u Njemačkoj dobio sam mjesto solo hornista u radio orkestru u Zapadnome Berlinu (RSO Berlin, danas DSO Deutsches Symphonie Orchester, osnovan poslije Drugog svjetskog rata pod imenom RIAS Orchester), gradu koji me oduševio od prvoga studentskog posjeta. Tu sam stekao vrijedno iskustvo surađujući s velikim dirigentima i solistima te upoznavajući veliki repertoar, uz ostalo puno suvremene glazbe, ali i standardna orkestralna djela. Te osamdesete godine u Berlinu ostat će mi u najljepšem sjećanju, osnovali smo i obitelj. Supruzi Dinki sam zahvalan što me podržala u odluci da napustim orkestar i počnem put samostalnog umjetnika, solista, komornog muzičara, kasnije i pedagoga. Trebalo je hrabrosti za takvu odluku, ali nikad je nisam zažalio. Put je išao preko diskografskih snimaka, solo turneja i komorne glazbe s velikim majstorima kao što su: švicarski oboist Heinz Holliger, mađarski pijanist Sir András Schiff pa legendarni Yehudi Menuhin i Mstislav Rostropovič. To su neka od slavnih imena s kojima sam nastupao, toliko od njih naučio i s njima se sprijateljio. S obitelji smo često putovali na ljetne festivale i našoj djeci prenijeli ljubav prema umjetnosti. Primljene nagrade i priznanja bili su poticaj za daljnji rad. Danas se osjećam ispunjen kao muzičar, zahvalan sam što sam imao i dovoljno prilika i sreće kad je to trebalo. Planiram nove projekte i veselim se novim izazovima! Mladima bih samo poručio da vjeruju u sebe i budu ustrajni. Na njihovu putu želim im puno sreće i uspjeha!

Ljerka Galic