U prvom kabinetu predsjednice Čilea bilo je čak četvero ministara Hrvata

Kad sam već povjerovala da poslije stotina ispisanih stranica na temu iseljeništva nemam više što dodati, dogodio mi se Čile. Posao me odveo u zemlju o kojoj sam imala površne i mutne spoznaje. Čile je čak i u današnjem svijetu daleko pa ni Europljanima nije uobičajeno onamo putovati.  

Nakon Australije nema nijednog odredišta na svijetu koje bi mi se činilo dalekim, a poznavajući hrvatsko iseljeništvo od Sjeverne Amerike do Novog Zelanda mislila sam da znam sve o izvandomovinskim Hrvatima. Ubrzo sam shvatila da će mi Čile u tom smislu pribaviti nova iznenađenja. 

Dijeleći svakidašnjicu s ovim ljudima koji se osjećaju Čileancima, svjesni svojih hrvatskih korijena, imam priliku promatrati izbliza pojavu integriranog useljenika, ono o čemu sam u Australiji mogla samo sanjati. 

Istina, treba uzeti u obzir činjenicu da su čileanski Hrvati u više od 90 posto slučajeva doseljenici s otoka Brača te da njihov nacionalni osjećaj u trenutku iseljavanja nije bio dostatno razvijen pa su lakše prihvaćali političke prilike i neprilike u domovini (stvaranje prve i druge Jugoslavije) što im je u novoj sredini osiguralo političku zavjetrinu i mirno razdoblje prilagođavanja. S australskim Hrvatima dogodilo se upravo suprotno. Oni su jedna od mlađih generacija useljenika. Dolaze iz različitih područja Hrvatske i govore različita narječja. Jugoslavenska tajna služba i australska vladina politika pod utjecajem Beograda desetljećima su ih nastojali održati na margini društva. 

Zahvaljujući tim razlikama uvjetovanim povijesnim, socijalnim i političkim čimbenicima čak se i nostalgija u pojedinim generacijama drukčije proživljavala. Dok generacija useljenika proživljava duboku psihičku krizu, osjećaj krivnje, muke prilagođavanja i egzistencijalnu nesigurnost, nove generacije njihovih potomaka čuvaju nostalgiju kao svojevrsni simpatičan identifikacijski znak, kao pripadnost tajnom društvu odabranih, kao posjedovanje specijalnog fetiša koji ih izdvaja iz bezlične mase običnih ljudi. Evo kako o tome piše Kristina Kraljevic, praunuka poznatog čileanskog Hrvata Ivana Krstulovica.

"Danas, nakon više od 80 godina otkako mog pradjeda Ivana Krstulovica-Marcelica Kevecica nema u hrvatskoj zajednici, mi kao obitelj želimo se vratiti ostavštini onoga koji je bio trajna vrijednost i pokretačka snaga naših duša. Vrijeme je prošlo i od materijalnih dobara nije ostalo mnogo, ali opstaje sva njegova čast, vrlina i poštenje i povrh svega osjećaj identiteta u borbi za ono što smo kao osobe, obitelj i Hrvati". 

Kristina i tisuće drugih mladih Čileanaca hrvatskih korijena s ponosom pričaju o svojim precima i s poštovanjem čuvaju uspomenu na njih svjesni da su ti njihovi prethodnici i pioniri u novoj domovini bili cijenjene figure u očima njihovih novih sugrađana. Taj pečat identiteta pobuđuje sad kod potomaka pomiješani osjećaj dragosti, tuge i ponosa. 

Osim bogate obitelji Lukšić i nekoliko istaknutih književnika hrvatskih korijena (Skarmeta, Eterovic, Mihovilovic), većinu drugih utjecajnih, imućnih i uspješnih Čileanaca hrvatskog podrijetla Hrvatska gotovo uopće ne poznaje pa prosječan građanin ne može ni zamisliti kako se ovdje na svakom koraku osjeća prisutnost naših korijena koji su snažnim žilama isprepleli nacionalno tkivo zemlje. Smatra se da u Čileu danas od 15 milijuna stanovnika više od 2 posto čine građani hrvatskog podrijetla. 

U tri godine koliko sam ondje živjela primijetila sam da tijekom nacionalnih blagdana Čile blista u posebno svečanom ruhu. Na svakom balkonu u privatnim i javnim zgradama vihore se stjegovi, taksiji i obični automobili okićeni su nacionalnim insignijama, organiziraju se veselice i akademije, mimohodi i druženja. Ljudi pjevaju čileansku himnu s rukom na srcu i nikome pritom nije neugodno. Tako je bilo i 18. rujna 2008. godine. Svečani mimohod čileanskih karabinjera prepriječio nam je put koji je svakidašnja šetnica mome suprugu i meni pa smo i mi bili prisiljeni zastati promatrajući dostojanstvenu paradu lokalnih policijskih jedinica.

Među najvišim činovnicima policije prozvan je neki Filipović. Čovjek snažan i uspravan kao jablan pristupio je svečanoj tribini i odgovarao predstavnicima općinskih vlasti. Stajali smo na ulici u dugom nizu stišćući se s nepoznatim ljudima. U policijskoj koloni bili su i vatrogasci postrojeni na vozilu kojem se o boku kočilo ime proizvođača Mirka Brnchica. Sjetih se u tom trenutku da sam u muzeju novčanica jednom vidjela isto ime pa mi je ondašnji direktor objasnio da je riječ o uglednoj obitelji koja već nekoliko generacija izrađuje specijalna vozila za prijevoz novčanica. 

Slušajući kako suprug i ja razgovaramo na hrvatskom, gospođa koja je stajala pokraj nas na paradi nije mogla suzdržati znatiželju te me je upitala odakle smo. Kad joj rekoh da smo iz Hrvatske vidno se obradovala rekavši da je njezina snaha podrijetlom Hrvatica i kako joj se unučica zove Mariza (Marica). Snaha je znanstvenica, reče gospođa, otac jedan od poznatijih uzgajivača avokada.

Pozvala sam gospođu da dođe na izložbu Dzenise Pecotic čije smo otvorenje pripremali tih dana u Santiagu. Preostalo nam je organizirati dobar koktel pa nam je u tome pomogla tvrtka hrvatske obitelji Papic. Među uglednim čileanskim vinarima, uz Lukšića, istaknula se i obitelj Georgea Matetica. U kazališnom svijetu, poslije Josseaua, Tessierra i Vodanovica, imate posebnog glumca Mauricia Pesutica, redatelje Alejandra Gojica i Ricarda Balica, kao i mladu talentiranu Yasnu Kusanovic. Zatreba li vam vrsni filmaš preporučit će Ivana Martinića ili Daniela Ilica. Kad smo tražili glasovir za koncert Jakše Zlatara i Vladimira Mlinarića, obratili smo se obitelji Mrkša. Oni imaju jednu od najboljih tvrtki za prodaju, posudbu i ugađanje klavira. 

Na čileanskim sveučilištima možete naći mnogobrojna ugledna imena profesora i znanstvenika hrvatskih korijena. O književnicima da i ne govorimo. Sveučilišni profesor i akademik Ernesto Livacic prikupio je i obradio nekih 200 imena pisaca hrvatskog podrijetla. Zatrebaju li vam liječnici, budite uvjereni da nema medicinske ustanove gdje ne možete naći nekog medicinara našeg prezimena. Znanstvenici, glazbenici, poduzetnici, bankari, arhitekti, umjetnici – od slavnih i priznatih (kiparica Lili Garafulic) do mladih i početnika (Christina Tomic i Paula Janković), susrest ćete stotine hrvatskih imena na svim poljima. 

Dok među parlamentarcima sjedi nekoliko zastupnika hrvatskog podrijetla, u prvom kabinetu predsjednice Čilea bilo je čak četvero ministara Hrvata. Pravnik i političar Radomiro Tomic bio je svojedobno čileanski predsjednički kandidat. Predsjednik nacionalne biskupske konferencije je biskup Alejandro Gojic, a uz njega ima još nekoliko visokih crkvenih prelata hrvatskih korijena. Među mnogobrojnim imenima novinara i televizijskih voditelja ostavili su značajan trag Antonio Vodanovic i još popularnija bivša miss Čilea i kraljica estrade Tonka Tomicic. 

Koliko snažan pečat su ostavili hrvatski doseljenici u čileanskom društvu vidi se i po popularnosti nekih hrvatskih imena koja Čileanci nadijevaju svojim mališanima (Drina, Daniza, Mariza, Yasna, Dushan, Yanko, Katica), kao i po imenima nekih tvrtki (Brac, Dalmacija, Kobac), avenija, ulica, parkova i šetnica. 

Od poznatog senatora (Baldo Prokurica) do jedne od najmoćnijih žena u kulturi (Drina Rendic), od vlasnika najbogatijih rudnika i banaka (klan Luksic) do vodećih uzgajivača stoke (Šimunović), od Petricija i Petrinovica do Ostojica i Obilinovica, prostire se nepregledni niz imena Hrvata i njihovih potomaka koji su ovu lijepu zemlju svojim radom, znanjem i talentima zadužili. One kojih više nema na životu nismo, nažalost, ni spomenuli. Uvijek su se isticali poštenjem i radom pružajući najbolje od sebe svojoj novoj domovini pa danas njihovi potomci sudjeluju kao odlučujući čimbenik u svim segmentima društva u izgradnji suvremene čileanske države. Zahvaljujući tome, ovdje se doista možete osjećati kao kod kuće iako nitko ne govori hrvatski.