Službeni Beograd još se nije odrekao snova o Velikoj Srbiji

Izvještavajući o smrti hrvatskog pjevača Olivera Dragojevića, čija je umjetnička karijera u Jugoslaviji trajala 22 godine, a u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj 28 godina, američka agencija Associated Press izvijestila je o smrti ex- jugoslavenske zvijezde. Čudno je što tako ugledna medijska agencija spominje državu koja ne postoji već 28 godina. Radi li se o lošem i neinformiranom novinaru ili je riječ o prljavoj političkoj igri?

Neka nam odgovor na to pitanje da podsjećanje na događaje koji su doveli od hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, čiju obljetnicu ćemo ponosno proslaviti ovih dana.

Kad su u ljeto 1995. godine međunarodni mirovni posrednici vidjeli kako snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske, temeljem međudržavnih sporazuma sklopljenih između Hrvatske i BiH, nezaustavljivo napreduju u borbama protiv srbijanskog agresora uzduž sjeverne strane dinarskog gorja od Kupresa prema Bosanskom Grahovu, shvatili su da se zatvara obruč oko okupiranih područja u Hrvatskoj. 

Snagama agresora i pobunjenih Srba u Lijepoj Našoj iz dana u dan prijetila je sve veća opasnost da ostanu potpuno odsječene od agresorskih jedinica u BiH. Znali su diplomati u Zagrebu i međunarodni mirovni posrednici da će vojnu opciju završetka rata biti nemoguće spriječiti kada se to dogodi. Odlučili su zato ponuditi nekakvo mirovno rješenje koje bi bilo prihvatljivo pobunjenicima. Nisu se puno pitali hoće li to biti prihvatljivo i Republici Hrvatskoj jer su se do tada već bezbroj puta uvjerili da na državu kojoj je trećina teritorija okupirana lako mogu utjecati diplomatskim pritiscima i prijetnjom sankcijama. 

Tako je bio rođen Plan Z4 koji je pobunjenicima jamčio državu u državi. Koliko je taj mirovni prijedlog bio monstruozan najbolje je opisao pokojni Miko Tripalo koji je u Saboru rekao da bi prihvaćanje tog plana bila nacionalna izdaja. U kratkim crtama, taj plan predviđao je da na područjima zahvaćenim okupacijom, a koja graniče s BiH, Republika Hrvatska neće obavljati graničnu kontrolu. To je bio signal za uzbunu i vodstvu BiH koje je shvatilo da međunarodni mirovni posrednici i diplomati velikih sila planiraju na mala vrata oživjeti Jugoslaviju. 

Naime, prema Planu Z4 pobunjeni Srbi u Hrvatskoj imali bi vrlo snažne političke veze sa Srbijom. Između njih i područja koja su tada držali pobunjeni Srbi u BiH ne bi bilo granice koju bi kontrolirala hrvatska država. Bilo je jasno da se veze pobunjenih Srba sa Srbijom planiraju preko okupiranih područja u BiH, što su na vrijeme shvatili i u krugu oko Alije Izetbegovića. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo shvatilo je kako im je jedini spas u prestanku neprijateljstava s Hrvatima, odnosno u vojnom savezu s Republikom Hrvatskom. Jedino tako moglo se spriječiti nastajanje Velike Srbije, što bi prema Planu Z4, s obzirom na to da su pobunjeni Srbi trebali imati vezu sa Srbijom, ali i autonomiju unutar Hrvatske, praktično značilo obnovu Jugoslavije. 

Pri tome nitko ništa nije pitao političko vodstvo BiH. Hrvatski državni vrh znao je da plan Z4 ne smije biti prihvaćen, ali i da ga ne smije ni izravno odbiti ako se Hrvatsku ne želi izložiti sankcijama pa je zato i krenuo u odsijecanje okupiranih područja od teritorija koji su u BiH držali pobunjeni Srbi.

Genocid počinjen u Srebrenici i prijetnja ponavljanjem istog u Bihaću znatno su, u tom trenutku, olakšali dosta nezahvalnu poziciju Hrvatske. Međunarodna zajednica nije se mogla protiviti vojnim akcijama koje su naizgled upućivale na prodor južnim pravcem prema Bihaću i deblokadu tog godinama okruženom grada. Međunarodna zajednica je baš to tražila od Republike Hrvatske. Naši stratezi su, međutim, imali sasvim drugi plan koju niti jedan vojni analitičar u svijetu nije smatrao mogućim. Da prodor hrvatskih snaga preko Dinare u Knin nije bio očekivan u nikakvim strateškim analizama velikih sila svjedoče i riječi američkog diplomata Richarda Holbrookea zapisane u njegovoj knjizi "To End a War" (Završiti rat). 

U toj knjizi Holbrooke piše kako ga hrvatski ministar obrane Gojko Šušak nikad za svog života nije prestao zafrkavati zato što mu je u proljeće 1995. rekao kako prema procjenama CIA-e i engleskih obavještajnih službi hrvatske snage ne mogu pobijediti agresore i pobunjene Srbe te kako bi Hrvati mogli iznenadnim udarom polučiti neke rezultate u ravnim područjima. 

"Kad bi se rat prenio u brdovita područja i planine tu bi Srbi bili pobjednici", tvrdio je američki diplomat hrvatskom ministru obrane.
Kako su politički predstavnici pobunjenih Srba bili navikli na poseban tretman kod mirovnih posrednika tako su zbog hrvatskih vojnih uspjeha u BiH odlučili prosvjedovati odbijanjem Plana Z4.  Hrvatskom državnom vrhu samo je to trebalo za donošenje političke odluke o pokretanju oslobodilačke vojne operacije "Oluja". Vođi pobunjenika Mili Martiću jedino je bilo preostalo da napiše naredbu o evakuaciji svih stanovnika kojima je glumio političku vlast. To su činjenice. Priče o protjerivanju stotina tisuća ljudi s područja na kojem ih je u trenutku hrvatskog vojnog napada živjelo manje od 80 tisuća samo su ogledalo nemoralnih ljudi i još manje moralnih
političara koji se usuđuju tako nešto pričati i od Hrvata tražiti nekakve isprike.

Oni koji danas traže isprike zbog Oluje žele naš Domovinski rat prikazati kao građanski, a to bi onda značilo da se Jugoslavija nije ni trebala raspasti. Netko može reći da to danas više nije realna opcija. Umjesto bilo kakve rasprave je li ili nije to moguće nudim podatak o tome da Vlada Republike Srbije ima Odbor za obilježavanje značajnih datuma u oslobodilačkim ratovima Srbije. Ovdje je značajno naglasiti kako u nazivu odbora ne piše oslobodilačkih ratova Srba ili srpskih oslobodilačkih ratova. Naime, to bi upućivalo na oslobodilačke ratove koje je vodio srpski narod. Međutim, naziv Odbora za obilježavanje značajnih datuma oslobodilačkih ratova Srbije jasno kaže kako se misli na Srbiju kao državu. 

Taj odbor obilježava proboj logoraša u Drugom svjetskom ratu u hrvatskom mjestu Jasenovac, bitku na Kozari koja se u istom ratu vodila na području današnje BiH, ulazak srpske vojske u Banja Luku na kraju Prvog svjetskog rata, te početak Prvog srpskog ustanka u Višegradu, gradu u BiH. Oni očito misle da priča o Jugoslaviji, odnosno o Velikoj Srbiji nije završena. Zato se i bune protiv naše proslave Oluje jer ih ona podsjeća na to kako će proći svaka priča o Velikoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.