"Žao mi je što sam falija i doša’ u krivo vrijeme: zima je, svi su zaposleni, svak trči za svojin poslima i tako... Idem brzo natrag, ali doći ću opet na lito".
Tako je 1976. godine govorio Božo Lovrić iz Adelaidea koji je u rodnom zavičaju proveo oko dva mjeseca, tek toliko da "napase oči i ogrije dušu" na plavetnilu našega mora, u mirisu bora rodne Rogoznice i prijateljskom stisku ruke svojih najbližih.
Jer, nije ih vidio cijelo desetljeće. Ustvari, Lovrić se otisnuo u svijet još mnogo ranije.
Godinama je plovio na brodovima kao kuhar, lutao morima i oceanima, kao da je želio provjeriti istinitost prastare mudrosti da "najkraći put do samoga sebe vodi oko svijeta".
"Bila je to moja škola, mukotrpna, ali korisna. Iz rodnog Zatoglava – to vam je mali zaselak šibenske Rogoznice – otišao sam kao dječak, poznavao sam samo ono što je tri kilometra uokrug sela, a sada se odjedanput otvorio svijet – velik i nepoznat. Zaokupile su me te daljine i tako sam se 1965. skrasio u Australiji", otkrio je naš sugovornik.
Radio je kao kuhar u jednom hotelu, dobro je zarađivao i živio, ali nostalgiju za zavičajem nije prebolio.
Možda se upravo potaknut tuđinom učlanio u sva naša iseljenička društva i klubove.
Po tome je, govorili su njegovi prijatelji i poznanici, poznat u Adelaideu i okolici, jer nema proslave, a da Božo nije bio prisutan.
Stekao je brojna poznanstva i među domaćim Australcima.
"Moram priznati da se posljednjih godina izmijenio odnos Australaca prema nama – i to nabolje. Čini mi se da sredstva informiranja za to imaju velike zasluge. Danas oni mnogo više znaju o našoj domovini, znaju da je to zemlja s dugom i bogatom kulturnom tradicijom, pa nas kroz to odmah više cijene. Svaki naš čovjek tamo, svaki radnik u tvornici ili rudar, govori svojim australskim prijateljima o Plitvičkim jezerima, o Dubrovniku, o tome kako mi imamo najljepše more i stare gradove. Svi se oni hvale time, ponosni su na to i zato su, mislim, ti ljudi naši pravi ambasadori u Australiji. Mnogi to ne znaju, ali to je tako", istaknuo je Lovrić u intervjuu za Maticu 1976. godine.
"S druge strane, i mi smo od Australaca dosta naučili. To su ljudi gostoljubivi, pošteni, čini mi se, ne znaju učiniti čovjeku zlo. Primili su nas kao braću i tako nam olakšali da se snalazimo u toj dalekoj i nama neobičnoj zemlji", dodao je naš sugovornik.
Tijekom svog prvog posjeta zavičaju otkako je otišao iz njega, Božo je svratio na na otok Brač, tek toliko da pozdravi obitelj svojeg australskog prijatelja Eterovića; zadržao se neko vrijeme u Splitu i Zagrebu, ali najviše je dana proveo u Rogoznici i rodnu Zatoglavu.
Ostalo je tamo tek pedesetak žitelja, svi ostali se raziđoše po svijetu.
"Ali kuće su sačuvali. I ja svoju čuvam i održavam, jer negdje moraš imati korijen", zaključio je Lovrić.
N. G.
Ma isti slučaj i sa mojim pokojnim ujakom. otišao davno u Kanadu negdje tridesetih godina prošlog stoljeća, stalno čeznuo za rodnom grudom . eno i dana na Žumberku stoji mu rodna kuća, doduše nakrivljena ali stoji...........stalno se mislio vratit ali nije