Iako se nekima čini da se iz hrvatskog političkog vrha nije čula odgovarajuća reakcija na srpske provokacije u povodu obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja", odnosno u povodu proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, takvo mišljenje može biti samo dokaz da oni nisu uopće vidjeli ili nisu pozorno slušali i čitali ono što su naši političari rekli.
Retorika hrvatskih političara nije ratnohuškačka, ona ne poziva na osvetu i zaoštravanje odnosa do točke da opet idemo ratovati ako treba, što bi – nažalost – htjeli oni hrvatski građani koji ipak ne odgovaraju na pitanje bi li vlastitu djecu poslali u najizloženije rovove, nego takav način komuniciranja hrvatskih političara upozorava na dugoročni problem i jasno ukazuje na jedino moguće rješenje. Ono se sastoji u suočavanju s istinom.
Kad je nakon uvredljivih poruka srbijanskog predsjednika Vučića, izrečenih na komemoraciji srpskim žrtvama Oluje održanoj u Bačkoj Palanci, premijer Plenković samo kratko rekao: "Što je previše, previše je", to je bio nastavak njegove prethodne poruke, odnosno cjelovita dijagnoza teške političke bolesti od koje boluje cijeli srbijanski politički vrh.
Uoči proslave Oluje u Kninu predsjednik Vlade Republike Hrvatske naglasio je: "Mi smo poslali brojne poruke u posljednje dvije godine Srbiji u kojima želimo suradnju i mir, no želimo i istinu. Za sve nas je nedvojbeno da je veliku agresiju izvršio Milošević i velikosrpski režim na hrvatskom teritoriju."
Vučić se odbio suočiti s istinom jer je ona za njega previše bolna. On je bio potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja, Miloševićeva čovjeka, a njegov najbliži suradnik, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, bio je Miloševićev glasnogovornik. Na tragu politike iz tog vremena Vučić je u Bačkoj Palanci istaknuo: "Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba".
Dok je izgovarao te riječi, iza njega je, među uzvanicima, stajao i Milorad Pupovac, zastupnik u Hrvatskom saboru i aktualni šef Srpskog nacionalnog vijeća. Hrvatska javnost na tu činjenicu reagirala je mnogo burnije nego na Vučićev ispad. Sve bi nas iznenadilo da službeni Beograd nije i ove godine napravio neki incident. Međutim, kad građanin Republike Hrvatske, zastupnik u Hrvatskom saboru i čovjek koji se uporno želi prikazati kao zagovornik mira i tolerancije odšuti na takve Vučićeve riječi i kad se ne ogradi od njih, onda to šalje vrlo jasnu poruku koja kaže da Pupovac ipak nije onakav kakvim se želi predstaviti javnosti.
Da bismo lakše shvatili u čemu je problem s Pupovčevim ponašanjem, prije citata njegove izjave pogledajmo kako je na ispad srbijanskog političkog vrha reagirao gradonačelnik Knina Marko Jelić, čovjek koji je osvojio vlast s listom na kojoj je bilo dosta Srba, a neki od njih su i u timu koji danas upravlja Kninom. I sam nekad prognanik iz vlastitog doma, Jelić je u maniri iskusnog političara poručio: "Oluja nam je donijela slobodu i pobjedu, mogućnost nama, Kninjanima, da se vratimo svojim domovima. Oluja je označila i slom politike koja je i Srbima donijela loše. Dakle, Oluja je i Srbe oslobodila, i to od loše politike."
Nasuprot njemu, a pravdajući se tzv. dijaloškim sjećanjem, što je samo eufemizam za mitove i legende koji su već stoljećima podloga za srpsku agresivnu politiku prema svim svojim susjedima, noviju hrvatsku povijest Milorad Pupovac ovako je prokomentirao: "Nadam se da Hrvati razumiju kako obilježavanje Oluje bez svijesti o izgnanstvu više od 200 tisuća Srba i s proslavama kao što je bila ovogodišnja u Glini (mjestu historijskog pogroma Srba u mjesnoj crkvi i okolici 1941. godine), u kojoj se gledao i slušao sramotni i strašni pozdrav Za dom – spremni; ne može se nikako tolerirati."
Milorad Pupovac nikako nije toliko neobrazovan (profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) da ne bi znao kako je politička platforma za agresiju Srbije na Hrvatsku izgrađena baš na mitovima o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu. To stradanje neosporno je jednako kao i stradanje svih drugih naroda u tom velikom svjetskom ratu, ali pretjerivanje s brojkama o stradanju Srba je specifično i nije prisutno ni kod jednog drugog naroda koliko kod njihovih političara.
To je desetljećima isticano s razlogom, a svrha je bila održavanje stalnog osvetničkog raspoloženja na kojem je konačno 1991. Milošević i pokrenuo svoj ratni stroj. Sasvim je zlonamjerno i na tragu te iste velikosrpske agresivne politike njegovo spominjanje Drugog svjetskog rata i tadašnjih stradanja u kontekstu proslave Oluje.
Pupovac vidi problem u proslavi Oluje u Glini jer su na tom mjestu u Drugom svjetskom ratu stradali Srbi, a ne vidi problem u akciji "Žaoka" koju su na početku Domovinskog rata izveli ubačeni srpski teroristi uz pomoć pobunjenika i JNA te u stradanju hrvatskih civila i policajaca tom prilikom. Nije mu palo na pamet da se Oluja slavi u Glini ne zbog Drugog svjetskog rata nego zbog Domovinskog rata. Naravno da je on to znao, ali kao i obično, Pupovac zlonamjerno manipulira i širi govor mržnje pod plaštom tobožnjeg mirotvorstva. Ipak, najstrašnije je njegovo pretjerivanje s brojem izbjeglih Srba. On spominje brojku od 200 tisuća, iako je u svibnju 1993. godine u Zagrebu sjedio na sastanku na kojem je zamjenik supredsjedatelja Mirovne konferencije, njemački diplomat Gert Ahrens, iznio podatak o tome kako u tom trenutku prema podacima UNPROFOR-a i UN-a na okupiranim područjima Hrvatske živi oko 80 tisuća osoba. To se odnosilo i na istočnu Slavoniju koja nije bila zahvaćena Olujom i odakle nije bilo izbjeglica.
Zar su Hrvati svakog stanovnika okupiranih područja protjerivali barem četiri puta. Ne znam kako je drukčije Pupovac mogao doći do brojke kojom zlonamjerno licitira. "Zaboravio" je još dva vrlo važna podatka. Prvi se odnosi na činjenicu da je u duhu doktrine naoružanog naroda koju je provodila JNA, dakle vojna sila na hrvatskim okupiranim područjima, general te vojske Mile Mrkšić 4. kolovoza 1995. naredio evakuaciju cijelog stanovništva.
Odlaskom iz Hrvatske Mrkšić je prijavak nadređenima podnio u Beogradu isto kao i pukovnik Čedo Bulat koji je hrvatskom generalu Petru Stipetiću predao 21. kordunski korpus čestitavši na zasluženoj pobjedi. Vučić i Pupovac u svojim izjavama tvrde kako mi ne bismo smjeli slaviti tu pobjedu. Baš zato riječi premijera Plenkovića imaju duboko značenje i nose u sebi dalekosežnu poruku. Dok se ne suoče s istinom, pravog mira neće biti. A kad je vidio što Vučić radi umjesto da se suoči s istinom, Plenković je samo kratko rekao: "Što je previše, previše je." Teško da se nešto drugo može reći na sve ovo. Nažalost, Pupovac je nadmašio Vučića. Za hrvatsku politiku to je pravi problem, a ne govor mržnje beogradskih političkih krugova koji nije nikakva novost.
Pupovac, naime, u najboljoj maniri Dobrice Ćosića i srpskih akademika poručuje da bi NDH Hrvatima trebala biti vječni teret zbog kojeg bi prema Srbima trebali osjećati trajnu krivnju. Zar on ne shvaća stravičnu istinu?!
to što srbi lažu i uvečavaju broj izbjeglica to im je svojstveno kroz povijest i na tome su gradili mitove od jasenovca i drugih proslava nekih izmišljenih događaja kao ustanak u srbu 27 7 a u biti su oni napravili zločine tog dana nad Hrvatima i zahvaljujući srpskoj propagandi koja na žalost još i danas djeluje u Hrvatskoj godinama su se održavali na vlasti a Hrvate su stigmatizirali kao zločinaćki narod i nabijali izmišljenu krivnju a u stvari sva zla počinju od njih to jest srba kao i događaji iz 90 tih godina to potvrđuju i dok ne pogledaju istini u oči nema im pomoći