Monika Terzić ima 21 godinu. Prije 12 mjeseci iz Nove Gradiške došla je s obitelji u Njemačku. Tek svladava jezik, ali ima velike planove.
Želi uvesti malo kulturnog i zabavnog života među Hrvate u Koblenzu. Puna je entuzijazma i odlučna u namjeri da spasi ono što se može spasiti.
"Baš sam u magazinu Fenix čitala tekst u kojem se Hrvatska kulturna zajednica u Koblenzu žali zbog lošeg interesa mladih ljudi te strahuje od gašenja. Dotad nisam ni znala da ovdje postoji nešto takvo. Htjela bih pokušati malo probuditi naše ljudi. Neka se počne nešto događati", rekla je Monika Terzić.
U gradu u kojem se ljube Mosel (Moselle) i Rajna živi velik broj Hrvata. Osim Hrvatske katoličke misije, tu djeluje i Hrvatska kulturna zajednica.
No u zajednici se žale kako nema mladih naraštaja koji bi nastavili s radom. Nisu jedini. S tim se problemom bore mnogi...
Ako pronađu zajednički jezik, Monika i Koblenz mogli bi uspjeti očuvati hrvatsku kulturu, tradiciju, ali i zabavu koju svaka zajednica mora imati jer je mladost traži.
Rastala se od starog života i krenula u novi
Monika je ekonomistica. U Novoj Gradiški nije mogla pronaći posao u struci, pa je radila kao konobarica.
"U Hrvatskoj moraš uzeti ono što se nudi ili ćeš biti bez posla", naglasila je naša sugovornica.
Ipak, kad je obitelj odlučila otići iz domovine, nije joj bilo lako odreći se prijatelja pa ni toga konobarskog posla.
"Čovjek se navikne na okolinu, ljude. Zavoli od svega toga ponešto, stoga je teško rastati se", istaknula je Monika.
Ipak, rastala se od starog života te je s majkom Ljiljanom i bratom Lukom došla u "bolje sutra".
"Majka mi je ovdje radila još prije dvadesetak godina i zato je odluka pala na taj grad", otkrila je ova mlada hrvatska iseljenica.
Kad je došla, Monika na njemačkom jeziku nije znala reći ni "dobar dan", ali već se nakon tjedan dana osjećala kao kod kuće.
"Svi su me dobro prihvatili. Upisala sam tečaj jezika. Nije to još uvijek dobro, ali borim se", priznala je naša sugovornica.
Zaposlila se kao poštarica u Njemačkoj pošti i iznenadila...
"Kad sam otišla u njihov Središnji ured u Koblenzu, iznenadio me broj žena koje rade kao poštarice. Kod nas taj posao većinom obavljaju muškarci. Ovdje, gdje sam ja, dvadesetak je žena i jedan muškarac", rekla je kroz smijeh.
Ne može svatko doći i uspjeti
Kao žena, itekako se dobro snašla u svijetu koji bi trebao pripadati muškarcima.
"Ne može svatko doći u Njemačku i uspjeti. Znam ljude koji su otišli, probali i vratili se. To nije za svakoga", potvrdila je ističući kako su svi u obitelji odmah primijetili da brat u Koblenzu nije sretan.
"On će uskoro u Irsku. Možda tamo pronađe posao koji želi i bude sretniji", naglasila je Monika.
I njoj, kao i svima, dođu trenuci kad bi sve ostavila i vratila se kući. Ali tad se sjeti ljudi koji su ostali u njezinu gradu i činjenice da nemaju posla. Nisu sretni jer jednostavno nemaju izbora.
Smeta joj što se ljudi u domovini žale, a ne rade ništa da bi svoj jad promijenili u sreću.
Teško joj pada jer mnogi smatraju kako naši ljudi u Njemačkoj zarađuju novac lako i brzo, a ne usude se doći i vidjeti kako je doista tamo.
"Oni koji nisu zadovoljni u svojoj zemlji, trebali bi pokušati negdje drugdje pa vidjeti mogu li to, isplati li im se, vidjeti da nije onako kako misle... Tada ne bi bilo ni predrasuda, a ni osuda", zaključila je ova mlada poštarica.
Sretno mladoj djevojci i njezinoj obitelji. No hrvatske organizacije u Njemačkoj nisu uspjele hrvatsku kulturu prijenijeti na svoje vlastite sinove i kćeri. I sad se moraju oslanjati na nove generacije doseljenika iz Hrvatske. Pomalo tužno, ali i normalno. Tako asimilacija funkcionira. Ona ide ruku pod ruku s novim životom. U svakom slučaju sretno.