Upravo sam se vratila s odmora u Hrvatskoj. Bilo je lijepo vidjeti prave prijatelje i posjetiti čarobna mjesta iz djetinjstva.
Uz sve to, sretala sam mnoge povratnike i slušala njihove priče.
Ne zamjerite što ovaj puta ne otkrivam imena i prezimena. Neki od njih žele ostati anonimni jer bi se mogli javiti oni "dobronamjerni" i ometati ih u svakodnevnom životu. Ljubomora? Tko zna.
Moja draga poznanica godinama je živjela u Mississaugi, gradu pokraj Toronta. Danas svoje dane provodi u Vodicama.
Često smo razgovarale o svemu i kad sam je jednom pitala zašto je napustila Hrvatsku, odgovorila mi je da je u Kanadu došla samo na privremeni rad. No, on je zapravo trajao pune 22 godine.
"Valentina, vraćam se kući, u Hrvatsku", rekla mi je prije dvije godine. Nisam mogla vjerovati da je donijela takvu odluku.
"Vjenčana si za Kanađanina, što će biti s njim?", pitala sam svoju poznanicu.
"Kako, što će biti? I on ide sa mnom! Tamo će imati pravi život", odgovorila je. I otišli su.
Posjetila sam ih ovog ljeta i uvjerila se kako su donijeli pravu odluku, no nešto drugo je zanimljivo.
Većina nas je iz manjih mjesta i često govorimo kako jedva čekamo da odemo iz takvih sredina jer su dosadne, nemate gdje izaći, previše je čudnih ljudi...
Prijateljica mi je priznala da je cijeli život "bježala" iz svog kraja, no kada se vratila kući shvatila je kako je pogriješila. Srce joj je sada konačno na mjestu.
"Ovdje sam rođena, tu je moj dom", priča zadovoljno, gledajući sa svog balkona na Jadransko more, plažu, vrt i gradić.
Bilo mi je drago vidjeti kako je nasmijana kao nikad do tada. Stalno je ponavljala: "Nemam puno, ali imam sve!"
Njezin suprug je sretan. Susjedi ga vole, pomalo govori hrvatski. Dakle, i njegov život je sada bolji.
Tijekom ljeta upoznala sam puno dragih ljudi. Jedan bračni par iz Zagreba rekao mi je da se više ni ne sjeća svog boravka u Kanadi.
Razgovarala sam i s čovjekom koji je rođen 1970. u Berlinu.
"Nešto me je vuklo natrag, iako sam sve škole završio u Njemačkoj", povjerio mi se.
No, srce je bilo jače i vratio se u Zagreb, grad o kojem je slušao od svojih roditelja.
Moj mladi prijatelj je branio domovinu, čak su ga dvaput ranili. Nakon rata je izgubio posao, ali još uvijek se bori i nada. Mlad je, uspjet će.
Čitatelji nas često pitaju zašto se ne vratimo, ako nam je srce stalno u Hrvatskoj.
Eto, ja ne mogu, baš poput mnogih mojih prijatelja koji po hladnim kanadskim grobljima imaju mrtve, ali i u toplim domovima žive.
Život u Kanadi i Hrvatskoj su dvije različite stvari. Da, materijalno je važno, tu nema rasprave. Morate jesti, plaćati račune, boriti se s užasnom hrvatskom administracijom.
No, uz to treba imati i ono drugo: susjede, prijatelje, domaću hranu, glazbu, pogled na nešto što grije srce i ono što vi koji živite u domovini uopće ne čujete, barem ne dovoljno: naš lijepi hrvatski jezik.
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
ja sam imao tu sreću da sam se vratio prije nego što su djeca došla. jednom kad djeca dođu onda se teško vratiti