Svog oca prvi je put upoznala s 12 godina. Službeno mu je pružila ruku. No nije se Elica Brajnović de Leahy osjećala kao da ga ne poznaje. Jer, kaže, "viđala" ga je i prije. Doduše, samo na fotografijama.
A njena je majka toliko o njemu pričala da je imala osjećaj da je cijelo vrijeme s njima.
>> Ruska i lošinjska obitelj ujedinila se nakon 100 godina
Iako je prvih godina između njih bila posve prekinuta komunikacija, pisma Luke Brajnovića, novinara, pjesnika i profesora, na kraju su našla put do njih dviju u Senj.
U tadašnju Jugoslaviju slao ih je iz Španjolske, zemlje u koju je emigrirao. Zemlje u kojoj su se kasnije rodila njegova preostala djeca.
Iako u Hrvatskoj gotovo nepoznat, u Španjolskoj je svojim radom stekao veliki ugled.
Čak su i novinarsku nagradu nazvali po njegovom imenu. I to međunarodnu. Utemeljili su je 1997. godine na španjolskom sveučilištu Navarra u Pamploni još za njegova života.
Jedini Hrvat kojemu je dodijeljena je Siniša Glavašević. Omiljen među svojim studentima, mnogi vjerojatno nisu ni znali pozadinsku priču života Luke Brajnovića.
Očevu priču saznala na TV-u
Nisu je znala ni njegova djeca. Jer Luka Brajnović uvijek je, sjećaju se njegove kćeri, bio veseljak i pozitivac. Unatoč tome što je još kao katolički novinar te urednik katoličkih novina "Hrvatska straža" i "Luči" u spletu ratnih i poratnih okolnosti zamalo izgubio život.
Zbog nepristajanja uz ikoji tadašnji režim doživio je, naime, niz progona. U Europu bježi 1946. godine nakon što ga je od sigurne smrti strijeljanjem spasio jedan od službenika ondašnjeg novog "establišmenta".
Kroz kontinent prolazi uz preporuku tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, s njegovim grbom i osobnim potpisom...
To je samo dio onoga što je zapisano u knjizi "Služiti istini", prvom djelu o njemu na hrvatskom jeziku koje je nedavno izašlo u nakladi Glasa koncila. Na više od 200 stranica Matilda Kolić Stanić, komunikologinja s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, prikupila je Brajnovićeva 22 rada, od njegovih memoara do vanjskopolitičkih kolumni koje je pisao za španjolski dnevni list "Diario de Navarra".
"Iako se sporadično posljednjih godina moglo o Brajnoviću u Hrvatskoj nešto čuti i pročitati, posebno kao o književniku, glas Luke Brajnovića kao intelektualca, novinara i teoretičara rijetko se mogao čuti. Ova knjiga to želi pokušati promijeniti. U njoj se nalazi izbor reprezentativnih tekstova Luke Brajnovića koji vremenski obuhvaćaju više desetljeća njegova publicističkoga rada. Nadam se da neću pogriješiti ako kažem da je ovo i prva knjiga s takvim izabranim tekstovima, također, i s obzirom na španjolsko govorno područje. Posebnost knjige je i što su u njoj objavljeni i neki španjolski tekstovi koji su sada prvi put prevedeni za hrvatsku publiku", tvrdi mr. Matilda Kolić Stanić.
Kako to da je Luka Brajnović tako poznat i cijenjen u Španjolskoj, a gotovo ga ne poznaju u Hrvatskoj, pitanje je koje često postavljaju i njegovim kćerima.
"Razlog je što je u Zagrebu radio puno kraće vrijeme nego u Španjolskoj. Iz Hrvatske je otišao sa svojih 27 godina, a šezdesetak godina kasnije djelovao je u Španjolskoj", ističe Elica Brajnović de Leahy, koja je na promociju knjige iz španjolske Pamplone u hrvatsku metropolu stigla s mlađom sestrom Olgom.
Obje su, jednako kao i njihov otac, novinarke. Osim njih, u braku Luke Brajnovića i njegove supruge Anke Tijan rodili su se još Ante, Ljerka i Ana Marija.
I svi izvrsno govore hrvatski jezik iako su odrasli u Španjolskoj.
"Unatoč svemu što je prošao, naš otac nikad nije pokazivao kivnost, uvrijeđenost i tugu. Patio je zbog nepravde, ali se uvijek pozitivnošću borio protiv mržnje", otkrivaju sestre Brajnović, dok je Olga cijelu priču o svom ocu čula tek kao tinejdžerka.
"I to putem televizije, na kojoj sam jednom prilikom 'uhvatila' jedan njegov intervju. Tada sam mislila da je lagano oprostiti jer je on to tako prezentirao", priznaje Olga Brajnović.
Luka Brajnović svog je "spasitelja" i upoznao 1996. godine, kada je došao u Zagreb kako bi održao nekoliko predavanja o novinarskoj etici.
"Na jedno od predavanja došao ga je vidjeti jedan starac koji je čitao da je tata u Zagrebu. Na kraju mu je prišao, predstavio se i zaželio mu dobrodošlicu. Zagrlili su se. Moj se otac uvijek molio za toga čovjeka, a nastavio je to činiti do kraja života", dodaje Elica Brajnović de Leahy.
Radio i u tiskari
Kada se doselio u Španjolsku, Luka Brajnović morao je krenuti otpočetka, unatoč diplomi Pravnog fakulteta u Zagrebu. Često se prisjećao u svojim intervjuima kako mu je jedan od prvih poslova bio onaj slagara u tiskari.
Na španjolskom sveučilištu Navarra u gradu Pamploni kao profesor je čak i osnovao katedru za novinarsku etiku, a sa svojim je studentima, koji su ga prozvali "el maestro", imao poseban odnos. Često ih je znao, bez javljanja, dovesti kući na ručak ili večeru.
Uz to što je predavao, bio je i član organizacije Opus Dei. Osobno je poznavao i sv. Josemaría Escrivu de Balaguer, utemeljitelja Opusa Dei, te je bio jedan od prvih Hrvata u njegovu članstvu, pridruživši se prelaturi još 1946. godine u Rimu, gdje se i susretao s utemeljiteljem Escrivom.
Još jedna poveznica Brajnovića veže uz osnivača Opusa Dei, on je sa španjolskoga na hrvatski jezik preveo njegovu knjigu "Put".
U Hrvatsku se vratio prvi put tek 1987. godine. Ljubav prema kraju prenio je i na djecu pa sestre Brajnović gotovo svake godine posjete Senj, majčin rodni grad, Boku Kotorsku, očevo rodno mjesto, a Elica prođe i kroz Zagreb, grad u kojem je njen otac započeo karijeru te u kojem se rodila.
Dođe i do stana u Erdödyjevoj, u kojem je čula prve priče o svom ocu od svoje majke.
"Strašno su se voljeli. Majka je znala govoriti da je njihov brak najbolje što su mogli učiniti u ratnim uvjetima. Otac je pak stalno naglašavao da ima 'najbolju ženu na svijetu'. Te riječi su mu stalno bile u ustima. Jednom je doživio i upalu moždane ovojnice i zaboravio je sav španjolski koji je tijekom godina naučio. No, kad su ga pitali prepoznaje li moju majku, odgovor je bio već svima poznat", zaključuje Elica Brajnović de Leahy.
>> Pobjegao iz domovine starim drvenim brodom pa se zakleo: Ako preživim, jednog ću dana...