Hrvatska zajednica u Kanadi gubi posebne ljude

Naša kanadsko-hrvatska zajednica u posljednje vrijeme gubi posebne ljude. Mnogi, koji su sebe ugradili u ovu zajednicu, ostarjeli su, onemoćali i mnogima smo rekli posljednje zbogom, no ne zaboravljamo njihova dobra djela. 

Prije otprilike 12 godina napustio nas je prof. Ilija Vranešić i vjerojatno ćete, dragi čitatelji, pitati zašto pišem o čovjeku kojeg nema već toliko među nama? Jer, da nije bilo njega i ljudi kao što je on, mnogo toga manjkalo bi u našim životima.

Prof. Vranešić, Ilac, Mr. V. – čovjek s mnogo imena, a to znači da je bio zaista voljen i cijenjen – rodio se 1. studenoga 1926. na Žumberku. 

Bio je slikar po profesiji. Godine 1950. napustio je Hrvatsku. Razlog ne znam, ali morao je biti vrlo važan jer bio je tada član Lada, i to asistent umjetničkog direktora, a takav položaj ne napušta se lako. 

Prva ljubav bila mu je slikarstvo – završio je Likovnu akademiju, a druga folklor.

Došavši u Kanadu, brzo je organizirao svoj život. Oženio se, rodilo se dvoje djece. Odmah se primio posla u hrvatskoj zajednici. Započeo je stvarati prvi radioprogram na hrvatskom jeziku i vodio ga je sve do 1958. godine. 

Tih se dana okrenuo i folkloru koji je tada bio mješavina svega i svačega. Ilac se odmah dao na učenje i čišćenje izvornog hrvatskog folklora, bilo u pjesmama, sviranju ili plesu. 

Radio je s prvom folklornom grupom Zora, a kasnije je prešao u folklornu skupinu Hrvatska, s kojom je ostao do kraja života. 

Često sam sjedila pokraj Ilca na koncertima folklornog ansambla Hrvatska. Stalno su mu prilazili i mlađi i stariji članovi tog ansambla, grlili svojeg najdražeg učitelja. 

"Mr. V.", tako su ga od dragosti zvali, a njegove užarene oči sretno su pratile svakog starijeg i mlađeg plesača na pozornici. 

Teško je opisati izraz njegova lica kad bi zapjevali naše stare hrvatske pjesme, koje je on osobno aranžirao za njih, "svoju djecu", kako ih je zvao. A nakon koncerata prilazili su mu djedovi i bake, mlađi i stariji, članovi ansambla koji su plesali kod njega kad su bili mladi i predstavljali mu svoju unučad i djecu, sadašnje plesače folklornog ansambla Hrvatska.

Teško je reći koliko je prof. Vranešić, Ilac, Mr. V., volio ovu zajednicu i sve nas. Tu ubrajam i sebe jer sam jedno vrijeme radila kao urednica Hrvatske iskre, glasila naše zajednice u Torontu i okolici. 

U samom početku bila sam pravi amater. Primila sam se tog posla iz želje da obogatim svoju kanadsko-hrvatsku zajednicu časopisom koji bi predstavljao nas i sve što zovemo hrvatskom kulturom. 

Bilo je jako teško, no bilo bi mnogo teže da nije bilo Ilca, mog dragog prijatelja koji me bodrio, savjetovao, pomagao riječju i djelom. 

Iako je znao da sam mu beskrajno zahvalna na svakoj stvari koju je za Iskru napravio, još jednom mu želim zahvaliti na svemu dobrom.

Nekoliko godina svog života prof. Vranešić posvetio je i glazbi, pa je tako vodio muški zbor Društva hrvatskih profesionalaca i intelektualaca Zvonimir. 

Mnogi još živući članovi tog zbora posebno se sjećaju izvedbe poznate hrvatske pjesme "Drma mi se šubara i cvijeće" ili kad su godine 1971. izveli glasovitu hrvatsku ariju "U boj, u boj".

No, živjeti se moralo jer, dragi čitatelji, društveni rad ne daje plaću. Dapače, vi dajete iz svog džepa za rad u zajednici. 

Tako je prof. Vranešić radio u kanadskoj tvrtki Crayovac sve do svoje mirovine. 

U slobodno vrijeme stvarao je slike i grafike, organizirao izložbe, a pri kraju života slikao je računalno. 

Mnogi od nas danas imamo u svojim kućama drage nam umjetnički naslikane slike Marije Bistrice, Zagreba, njegova nikad zaboravljenog Žumberka, folklora, Dalmacije...

Mnogo je talenata Bog dao prof. Vranešiću, našem Ilcu, i na svakom tom talentu on je radio i izdašno ga dijelio sa svima nama. 

Posebno je volio mladež i nezaboravne su njegove riječi izrečene jedne večeri u restoranu Croatia, u Mississaugi: "Čuvajte djecu, našu mladež. Budite s njima, učite ih, ali počnite taj rad rano. Ne čekajte 12. ili 30. godinu, učite ih hrvatskoj riječi, pjesmi i plesu od samog rođenja. Ne žalite truda! Djeca su naša budućnost". 

Ovih nekoliko riječi prof. Vranešića, kratko vrijeme prije njegova preranog oproštaja od svih nas, naslijeđe su koje nam ostavlja.

A za kraj, dragi čitatelji, ostavljam vas s riječima koje je prof. Vranešić izrekao u svojoj posljednjoj emisiji radioprograma: "Budite ponosni što ste Hrvati, budite ponosni na svoju zemlju, ljubite Hrvatsku i ponosite se svojim postankom..."

Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!