Doktor Dejan Kovač (34), postdoktorand je prestižnog američkog sveučilišta Princeton, član American Economic Societyja i Royal Economic Societyja te prvi Hrvat koji je zaposlen na Woodrow Wilson školi javnih i međunarodnih odnosa. Školi koja je uz poznatu "čikašku školu" kroz povijest proizvela najveći broj nobelovaca iz ekonomskih znanosti, piše START magazin.
Dejan ima iznimnu čast da posljednjih nekoliko godina surađuje s vodećim ekonomistima i politolozima na međunarodnim projektima. Većina mu je projekata upravo usmjerena na rješavanje ekonomskih i političkih problema u Hrvatskoj i regiji. Znanstveni rad nadahnut mu je životnim iskustvima, nekima nažalost i negativnima, koje je, kako kaže, iskoristio da rade za, a ne protiv njega. Put do trenutačne pozicije nije bio nimalo lagan, već pun odricanja i mukotrpnog rada, kako njega tako i cijele njegove obitelji.
Ratno djetinjstvo
Dejan je djetinjstvo proveo u svojoj rodnoj Slavoniji. Tijekom rata bio je u Županji, najčešće boraveći po skloništima.
"Da mi je netko za vrijeme rata rekao da ću raditi na Princetonu, rekao bih da i meni dâ malo tih tableta kojima se koristi", kroz smijeh priča Dejan. "Danas se često u krugu obitelji znamo sjetiti rata i svih nemilih događaja. To je bio jedan od težih perioda u mom životu. Dani su uvijek prolazili u neizvjesnosti, nikad nisi znao kada će zapucati i kada ćeš morati spašavati živu glavu. Granate su uvijek padale jako blizu, nakon zvuka detonacije u daljini imao si dvije do tri sekunde da se baciš na tlo prije nego što granata eksplodira. Brojenje sam usavršio na brojenju granata koje su taj dan pale na grad. I tako skoro pet godina djetinjstva. Dok su se druga djeca igrala igračkama, mi smo se nerijetko igrali s gelerima".
Nakon rata došla je tzv. poslijeratna epoha, gdje je ratom zahvaćena područja pogodio drugi problem koji se proteže do danas, a to je smanjenja ekonomska aktivnost.
"Dio tvrtki propao je, a dio njih privatiziran pa zatvoren. U jednom takvom procesu moji roditelji su završili kao "tehnološki višak", a svi koji se sjećaju znaju da je u to vrijeme stalno zaposlenje bilo rijetko ako nisi bio politički povezan, tako da smo nakon rata živjeli dosta skromno, uostalom kao i većina ondašnjih žitelja. Kao obitelj nikad nismo bili skloni luksuzu, uvijek smo imali popiti i pojesti, a moji roditelji nikad nisu štedjeli na tome da mi plaćaju dodatne sate izobrazbe, prema to bila i posljednja kuna u novčaniku. Sam rat na neki način doveo me korak bliže Princetonu. Moj prvi jezik u školi nije bio engleski, ali jednom prilikom na večeri s roditeljima poslužio sam kao prevoditelj između konobara i nekoliko UN-ovih vojnika, što je zapanjilo moje roditelje koji su mi ubrzo platili privatne satove engleskog jezika. Imao sam sreću što sam imao roditelje koji su znali vrijednost znanja i poštenog rada pa su to u mene ugradili od ranog djetinjstva. Nešto što u današnje vrijeme u Hrvatskoj, nažalost, nema veliku vrijednost", prisjeća se naš sugovornik.
Nakon rata i sa samo 14 godina junak naše priče zaputio se u Zagreb kako bi nastavio svoju karijeru u Nogometnom klubu Zagreb, a ovaj dio njegova sportskog puta skriva još jednu jedinstvenu priču.
"Za vrijeme rata, kako smo se skrivali po improviziranim skloništima punima vlage, dobio sam teški oblik upale pluća. U to vrijeme bolnica nije bila najsigurnije mjesto jer je često bila meta bombardiranja, pa smo bili prisiljeni na kućnu njegu. Nekoliko mjeseci borio sam se s temperaturama oko 40, vrtoglavicama, vrućicama i otežanim disanjem. Imao sam nepunih osam godina i bio dosta krhko dijete. Kad sam prizdravio, vratio sam se treniranju nogometa i na jednom sistematskom pregledu ortoped mi je savjetovao da se ostavim nogometa jer sam zbog učestalih padova morao stalno nositi longete na rukama. Jasno da je to bio golemi šok za mene, vratio sam se neutješan i uplakan kući. Od najranijeg djetinjstva obožavao sam nogomet i stalno trčao od kuće da bih ga igrao s prijateljima. Naravno da nisam poslušao ortopeda već sam se nastavio baviti nogometom i dodatno raditi na svojim nedostacima, što je rezultiralo nastupom za omladinske selekcije i dobio sam poziv u prvu ligu", otkriva naš sugovornik.
Iako nije ostvario vrhunski rezultat u nogometu, Dejan ne žali za propuštenim vremenom na nogometnim terenima i treninzima koji su se u najranijoj mladosti odvijali čak i dvaput dnevno.
"Nikad nisam ostvario vrhunski rezultat u nogometu, što zbog ozljeda, a što zbog istodobnog guranja akademske izvrsnosti i rješavanja egzistencijalnih problema. U jednom periodu imao sam treninge, išao na fakultet i radio po skladištima za plaću od 2000 kuna, sve je to trebalo uskladiti. Bilo je iznimno teških trenutaka, ali sport uči nečemu vrlo bitnom – radnoj etici i tome da uspjeh ne dolazi preko noći, a to je nešto čime se danas koristim u svojoj znanstvenoj karijeri", priznaje.
Početak znanstvene karijere
Diplomirao je, magistrirao i upisao doktorski studiji na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu iako je uvijek stremio k Harvardu i drugim vrhunskim fakultetima. Razlog zašto se u početku nije odlučio na tako dalek put jest teška bolest s kojom s borila njegova majka.
"U tom periodu već sam imao spremne prijave za Harvard, Princeton, LSE i još nekoliko vodećih škola, ali jednostavno nisam mogao otići tako daleko i ostaviti majku samu. Već kad sam se gotovo pomirio da neću dobiti top školovanje, dobio sam stipendiju za najpoznatiji američki institut u ovom dijelu Europe – CERGE-EI. Prag je oduvijek bio vrhunsko znanstveno središte gdje su školovani neki od najvećih hrvatskih umova poput Vladimira Preloga i Nikole Tesle, a i nije bio daleko od Hrvatske, tako da mi se ovo činilo kao 'perfect fit'. Mama mi je rekla jednu rečenicu koja će me uvijek pratiti: 'Sine, ne možeš kočiti svoj vlastiti razvoj zbog mene, ja ću biti dobro.' Tako sam upisao novi magisterij i doktorat na CERGE-u i doslovno ponovno krenuo od nule. Doktorat koji u posljednjih 20 godina nijedan Hrvat nije uspio završiti. Prije odlaska mnogi profesori i ''kolege'' rekli su mi da neću uspjeti jer već dugo to nikome nije pošlo za rukom", ističe Dejan.
Rani odlazak majke
"Naravno, nisam se obazirao na 'dobronamjerne' savjete i tako sam se zaputio u Prag. Nažalost, nakon završene tek prve godine mojeg doktorata mama je završila u kritičnom stanju i nakon mjesec dana preminula. Tih posljednjih mjesec dana odlazaka u bolnicu bio je najgori period mog života, ali ono što si neću nikad moći oprostiti jest što tih nekoliko mjeseci nisam mogao biti uz nju. Mi ljudi jako smo nezahvalni na svemu u čemu možemo uživati svaki dan i, nažalost, to ne shvatimo dok nešto ne izgubimo. Bio sam jako blizu odustajanja od doktorata i vraćanja u Hrvatsku, no uvijek mi je bilo na pameti koliko bi mama bila ponosna da joj sin doktorira na tako prestižnom sveučilištu. Ta misao bila mi je vodilja sljedećih godina na doktoratu, a kada mi je bilo najteže, uvijek bih se sjetio mame. Učio sam 12, a nekad i do 16 sati dnevno sljedećih godina i uspio sam. Nakon 20 godina postao sam prvi Hrvat koji je doktorirao na CERGE-u. Dobio sam i iznimnu čast da držim govor na dodjeli diploma", napominje junak naše priče.
Nakon doktorata na CERGE-u Dejan je dobio poziciju na prestižnom sveučilištu Princeton, a zanimljivo je upravo to kako je dospio ondje s obzirom na to da takve pozicije na Princetonu osvaja samo nekoliko osoba na razini cijelog svijeta.
"Veći dio akademske karijere bio sam makroekonomist i bavio se istraživanjima iz područja makroekonomije. Majčina smrt me navela na razmišljanja – ako je meni kao odrasloj osobi smrt roditelja bio golemi šok, koliki je onda to zapravo šok maloj djeci? I onda sam odlučio istražiti upravo ovo pitanje te sam se prebacio s makroekonomije na mikroekonometrijske metode. S obzirom na iskustvo u ratu, usmjerio sam se na istraživanje utjecaja gubitka oca za vrijeme Domovinskog rata na dugoročni razvoj djece. Pitanje koje se proteže jest koliko 'ljudskog kapitala' djeca gube ako su odgojena samo s jednim roditeljem i kako gubitak roditelja drukčije utječe na djecu s obzirom na to u kojoj se dobi tragedija dogodi. Proces prikupljanja podataka bio je užasno težak i nailazio sam na mnoge zapreke u hrvatskoj birokraciji, no nisam odustajao. Sam proces prikupljanja podataka o djeci trajao je nekoliko godina, ali uspio sam razviti metodološke alate koje sada koriste znanstvenici iz drugih zemalja zahvaćenih ratom. Da sam ostao na makroekonomiji, vjerujem da nikada ne bih dospio do ove razine i vrhunskih publikacija na Princetonu", uvjeren je naš sugovornik.
Paralelni sportski uspjesi
Uz znanstvenu karijeru Dejan nikad nije zapostavio ni svoju sportsku karijeru. Naprotiv, nakon nogometne karijere posvetio se drukčijem tipu sporta – Ironmanu i Spartanu.
"Vrhunski sport i vrhunska znanost dosta su slični. Zahtijevaju velika odricanja i mukotrpni rad. Navike treniranja dvaput dnevno teško se riješiti, ali uz obaveze na doktoratu nisam se mogao više adekvatno posvetiti nogometu pa sam se prebacio na nove sportove. Prvo sam krenuo samo s trčanjem deset kilometara, polumaraton i maraton. Nakon toga ubacio sam plivanje i bicikl pa sam se bavio s triatlonima i Ironmanima. Svakim utrkom gurao sam granice izdržljivosti, tako da sam ubrzo završio i na ultramaratonima. Dolaskom u SAD 'navukao' sam se na Spartan utrke, a to su ultramaratoni s preprekama. Prošle godine uspio sam se kvalificirati na Spartan svjetsko prvenstvo i s kolegom biti prvi Hrvat koji se natjecao na ovakvom eventu. Iznimna čast za obojicu. Ultra Beast Spartan World Championship, 24 satna utrka od 100 milja s više od 300 vojničkih prepreka. I to ne bilo kakve prepreke već one na kojima riskira život. Svjetsko prvenstvo održalo se u prosincu na Islandu uz vjetrove od 70 km/h i temperature od – 30 Celzijevih stupnjeva. Na Svjetskom prvenstvu sudjelovali su natjecatelji iz više od 50 zemalja iz cijelog svijeta. Morali smo dosegnuti normu na jednoj od kvalifikacijskih utrka u New Jerseyju. Samo 300 najboljih "spartanaca" iz cijelog svijeta uguralo se u utrku koju redovno više od 50 posto natjecatelja ne uspije završiti. Ekstremne temperature, vjetar, snijeg, led, penjanje po glečerima, prirodne prepreke i prepreke organizatora elementi su koji tjeraju sudionike preko granica izdržljivosti. Island u prosincu ima samo četiri sata dnevne svjetlosti tako da smo većinu utrke proveli u totalnom mraku. Posebno opasno je bilo ako zalutate sa staze jer se oko vas nalaze gejziri opasni po život. Za samu utrku pripremali smo se šest mjeseci po dva treninga dnevno, ranojutarnji trening pa osam do deset sati rada i onda još jedan trening navečer. Dok bi drugi natjecatelji odmarali nakon jutarnjeg treninga, mi smo morali odrađivati naše poslove, mnogo puta ti se dogodi da si toliko fizički i psihički umoran da ti se ne da na večernji trening, ali jednostavno to prelomiš u sebi. Tjedno smo radili više od 100 kilometara s pancirkama i do 20 kilograma, i još trening snage u teretani. Utrku smo financirali sami i tek kada smo došli na Island, shvatili smo da nemamo adekvatnu opremu. Dok su svi trčali po glečerima u šiljcima, mi smo se 'sklizali' u gumenjacima, iskustvo koje ne bih preporučio svakome. No, unatoč svim vremenskim nepogodama i fizičkim naporima, uspjeli smo završiti utrku i postati prvi Hrvati kojima je to pošlo za rukom. Priča je to koju ću pričati svojim unucima", s ponosom ističe Dejan.
Rad na Princetonu
Dejan trenutačno radi na većem broju znanstvenih projekata s vodećim svjetskim ekonomistima i politolozima. Fokus mu je, kako kaže, primijenjena znanost gdje pokušava riješiti goruće probleme ne samo Hrvatske već i velike probleme današnjice.
"Na Princetonu sam imao čast surađivati s nekim od najvećih umova današnjice, tako da znanje i projekte posljednjih pet godina pokušavam primijeniti na Hrvatskoj. Jedan od projekata koji je u završnoj fazi i odrađen je s Hrvatskim zavodom za transfuzijsku medicinu imat će i velike implikacije na cijeli svijet s obzirom na to da će u budućnosti veliki problem predstavljati zalihe krvi. Misija našeg projekta je bila analizirati altruističke motive davanja krvi, tj. kada darivatelji daju krv bez monetarne naknade. Na ovaj projekt posebno sam ponosan jer uz znanstveni doprinos svjetske razine prikupljen je veliki broj doza krvi i doniran novac u dobrotvorne svrhe. Ovaj projekt ulazi u tzv. ekonomiku zdravstva, dok dosta drugih mojih projekata pripada sferi političke ekonomije", dodaje ovaj pripadnik hrvatske dijaspore.
"Još jedan projekt na kojem trenutačno radim tiče se razvoja umjetne inteligencije. Trenutačno nam umjetna inteligencija pomaže samo u potrošačkim navikama kao npr. Amazon. Kada kupujete određeni artikl, dobijete prijedloge za slične artikle s obzirom na vaše preferencije. Zamislite sada kada bismo to mogli iskoristiti u drugim sferama ljudskog života kao pomoć pri odlučivanju. Trenutačno razvijam nekoliko takvih AI botova", otkriva.
Dejan je dobitnik mnogih prestižnih inozemnih nagrada i istraživačkih natječaja. Posljednjih pet godina financirao je sve svoje projekte u Hrvatskoj vlastitim inozemnim istraživačkim novcem. Od Republike Hrvatske nije dobio ni kune. Posebno je ponosan na to što je uspio zaposliti i financirati 20-ak mladih istraživača te nadahnuti ih strašću prema znanosti. Neki od njih nastavili su njegovim stopama i trenutačno se nalaze na doktoratima i magisterijima na top sveučilištima u svijetu.
Glavni problemi Hrvatske i njihova rješenja
"Bez ulaska u nekakve kompleksne analize, ako samo pogledamo BDP Hrvatske u posljednjih 15-ak godina, možemo vidjeti nekoliko poražavajućih činjenica. Većina zemalja uspjela se oporaviti od financijske krize 2008. i vratiti na nekadašnje razine BDP-a. Hrvatskoj, čak i da nastavi rasti po trenutačnoj stopi BDP-a, trebat će još pet godina samo da bude na razini BDP-a iz 2008. Taj rast sada je još upitniji s obzirom na to da je Italija, naš najveći vanjskotrgovinski partner, ušla u krizu i to će se sigurno odraziti na našu ekonomiju u dogledno vrijeme. Ono što je poražavajuće jest da su nas zemlje poput Bugarske prestigle po razini BDP-a. Razlog zbog koje se to događa je manjak pravih strukturnih reformi. Dok su druge zemlje nakon krize provodile prave strukturne reforme, naše vlade u posljednjih deset godina nisu htjele provesti nikakve ozbiljnije reforme jer su se bojale gubitka političkih glasova. Zato smo danas u ovoj situaciji. Nažalost, ako uskoro ne provedemo prave reforme, moguće je da nećemo preživjeti sljedeću recesiju. Ne u doslovnom smislu da Hrvatske neće više biti, već u ekonomskom smislu. Ono što naše 'političke elite' ne shvaćaju jest da ekonomski suverenitet znači i nacionalni suverenitet. Trenutačno se nalazimo na 78 posto omjera duga i BDP-a, što možda ne izgleda alarmantno, ali to uvelike ovisi o 'percepciji' naših kreditora jesmo li u stanju otplatiti taj dug. Grčka je prije krize bila na nekih 100 posto da bi u nekoliko godina nakon krize skočila na 172 posto. Bilo je dovoljno samo da ih kreditori ne žele refinancirati i tad je većina državne imovine otišla na bubanj. Sličan scenarij nedavno smo vidjeli s Agrokorom", upozorava naš sugovornik
Politički duopol na sceni
Jedan od glavnih razloga ove situacije upravo je politički duopol HDZ-a i SDP-a koji ne dopušta nikakve inovacije mišljenja u društvu. Tijekom posljednjih 25 godina svedeni smo samo na istomišljenike dviju najvećih političkih opcija i njihovih satelita. Ekonomija je darvinizam, tj. konstantna evolucija. Društva koja se ne mijenjaju propadaju. Najbolji primjer za ovo je upravo Grčka. Prije 2500 godina Grčka je s najboljim misliocima u povijesti čovječanstva bila ujedno i početak demokracije. Zanimljivo, kolijevka progresivnog mišljenja u prošlosti, ali svejedno je doživjela bankrot. Svijet je postao globalan i nešto što je vrijedilo jučer ne mora vrijediti danas, a još manje sutra. Hrvatska tijekom posljednjih 25 godina uopće nije evoluirala, tj. provodila reforme da je približe globalnoj konkurenciji i globalnom načinju rada u ekonomiji. No nije samo problem u mišljenju i manjku inovacija, problem je u moralu i vrijednosnim normama. Moral je, nažalost, običajno pravo i određen je svojim pozitivizmom, tj. stanjem kakvo stvarno jest, a ne normativom, tj. stanjem kakvo bi trebalo biti. Isto tako, moral određuje većina, pa ako većina u društvu krade i zapošljava rođake preko veze, zašto onda to ne bih i ja radio? Ne bismo trebali jer postoje univerzalne norme koje propisuju što je ispravno, a što nije. Zapošljavanje bi trebala određivati intrinzična kvaliteta radnika, a ne partijska knjižica, nešto u čemu smo uvelike podbacili. Ako u društvu šaljemo signal da svatko može sve raditi dok je u određenoj političkoj opciji, onda rad i radnu etiku stavljamo u drugi plan. Iz toga razloga danas imate jako mnogo doktora znanosti koji to nisu i samoprozvanih stručnjaka koje su SDP i HDZ instalirali da provode njihove agende, a nemaju nikakve veze sa strukom", tvrdi Dejan.
Izborni zakon koji održava status quo HDZ-a i SDP-a
"Jeste li se ikada zapitali zašto Hrvatska ima deset izbornih teritorijalnih jedinica, dok Nizozemska sa 17 milijuna stanovnika ima samo jednu izbornu jedinicu? Ili, je li polarizacija političke scene rezultat izraženih političkih preferencija ili je to uvjetovano izbornim jedinicama? Istraživanje kojim se bavim tijekom posljednjih nekoliko godina upravo odgovara na ove i još neke bitne probleme izbornog zakona i demokracije u Hrvatskoj. Prema članku 39. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor – "broj birača u izbornim jedinicama ne smije se razlikovati više od + - 5 posto". Na izborima u 2007. razlika između 4. i 9. Izborne jedinice iznosila je gotovo 100 tisuća glasača, a to se penje do razlike od gotovo 30 posto, tj. 25 posto iznad dopuštene. Ovaj broj u posljednjih nekoliko godina zasigurno je povećan zbog silnih migracija. Ono što je sigurno jest da migriraju ljudi koji nemaju nikakvih opcija, tj. političke opcije su svoje glasačke mašinerije "spremile" u državne tvrtke na račun svih nas i sa svakim novim iseljavanjem njihov udio postaje veći. Ovo se u literaturi zove 'spirala smrti demokracije', a dovest će do toga da su iste opcije uvijek na vlasti. Ono što nas više treba zabrinjavati jest da je npr. na izborima 2011. oko 25 posto glasova propalo. Onda se pitajte – koliko je moj glas bitan u ovakvoj demokraciji? Potrebna nam je temeljita promjena izbornog sustava i samog izbornog procesa, ali ne tako da HDZ i/ili SDP nađu samoprozvane lokalne 'stručnjake', već da se napravi vijeće nezavisnih stručnjaka, educiraju građani putem javnih tribina i omogući im se na referendumu da daju svoje mišljenje koju podjelu žele", upozorava naš sugovornik.
Riječ nemoguće ne postoji u njegovu vokabularu
"Sva ova životna iskustva, negativna i pozitivna, naučila su me da ništa nije nemoguće ako vjeruješ u sebe. Dok si voljan uložiti do posljednjeg atoma snage u svoj cilj i svaki dan raditi dok ne ostvariš taj cilj, ništa nije nemoguće. Imao sam sve izgovore da toliko puta odustanem od svega i nitko mi ne bi nikad ništa zamjerio s obzirom na to što sam prošao, ali nisam. Od rata, neimaštine i smrti bliskih osoba do nepravde i zlobe pojedinih ljudi – sve sam prošao. Uvijek sam bio sam protiv svih izgleda, ali najbitnije je da se nikad nisam predao. Život je poput jedne velike tekme, hoćeš li izgubiti ili pobijediti ne ovisi uvijek samo o tebi. Ono što je bitno jest da nakon utakmice možeš pogledati sebe u oči i da znaš da si dao sve od sebe te da nije bilo ništa više u tvojoj moći da se napravi. Ako tako živiš cijeli život, bit ćeš pobjednik u bilo čemu što radiš", zaključuje Dejan Kovač.
HDZ nemože i neće nikakve prave reforme učinit jer to znači kresanje uhljebničkih mjesta za 70%a to su kumulativno stotine tisuća glasova ako tim uhljebima time pribrojimo i članove obitelji, to su isti oni koji zapravo svih ovih 25 godia drže HDZ na vlasti, da je SDP ista priča samo manjeg obujma pa ni oni nebi dirali u svoje uhljebe! Tek kada ta bagra porikava i glasači i političari, tek tada možemo očekivat bitnije promjene a do tada će samo naivnim penzionerima prodavat maglu i kupovat glasove za tanjur graha i 100 kuna na dan izbora!