U povodu izlaska nove i jedinstvene knjige "Svjedok istine o Domovinskom ratu", razgovarali smo s njezinim autorom, brigadirom HVO-a Slavkom Grubišićem.
Knjiga je izazvala mnoge proturječne reakcije u javnosti s obzirom na indoktrinaciju i različito tumačenje ratnih zbivanja. Smatramo da je autor knjige meritoran u odnosu na teme o kojima piše i zato što je izravni sudionik ratnih i političkih zbivanja od početka rata pa sve do danas. Slavko Grubišić utemeljitelj je prve profesionalne postrojbe HVO-a bojne "Knez Branimir" koja je poslije prerasla u pukovniju i naposljetku u brigadu "Ante Bruno Bušić". Slavko Grubišić dugogodišnji je hrvatski emigrant koji se početkom rata vratio u domovinu i stao u njezinu obranu. Čovjek koji je, unatoč svojoj poznoj dobi, svih ovih godina uvijek svjež i aktualan. Nekoliko je razloga za to. Prvo, Grubišić je bio i ostao istinski hrvatski domoljub, drugo, nikada nije podlegao trenutačnim političkim načelima, u svakom trenutku je znao koji su glavni hrvatski interesi, treće, u ratu je bio jedan od rijetkih koji se zalagao za suživot muslimana i Hrvata te zagovarao zajedničku obranu, četvrto, njegova postrojba "Ante Bruno Bušić" viteški i časno se borila u Domovinskom ratu i iz njega izišla časno i neokaljana. To su samo neke konstante u životu brigadira Grubišića, a o drugima neka progovori sam.
Gospodine Grubišiću, zašto stalno govorite i pišete o hrvatstvu kao da ne postoje druge teme?
Zapravo je cijeli moj život bio obilježen na taj način – sva moja stradanja i progonstva, djelovanje u interesu Hrvatske u emigraciji i na kraju Domovinski rat, poslije rata dojmovi i politička borba za nacionalne interese... Zapravo i nemam drugih tema osim vlastite obitelji. Ono što me najviše muči i svakodnevno uznemiruje jesu krivotvorenja, posebno novije hrvatske povijesti. U ovoj knjizi htio sam objelodaniti istinu o hrvatskoj političkoj emigraciji i Domovinskom ratu jer se i jedno i drugo razdoblje mene itekako tiču. Bio sam više puta u opasnosti i u emigraciji i u Domovinskom ratu. Ta opasnost često je dolazila i od naših ljudi: prodanih duša, ulizica, karijerista, izdajica svog roda i ne znam kako bih ih više nazvao. Opasnost je dolazila i od pogrešne hrvatske politike. Istinu netko mora jedanput reći. Ja govorim o onom što pouzdano znam, bit će sve više ljudi koji će progovoriti o drugim događajima koje bolje poznaju.
Među ostalim raznim temama spominjete i upućujete na zamršena, misteriozna, ali i krvoločna ubojstva Mire Barešića, Blaža Kraljevića, Dobroslava Bošnjaka, Ante Paradžika i drugih. Je li i danas o tim događajima opasno pisati?
Opasno je i danas o tome govoriti, ali s tim se mora suočiti hrvatska javnost. Upućujem na neke činjenice i tragove, ne podastirem sudske dokaze. Ova knjiga je tek temelj budućim istraživačima i istinskim hrvatskim domoljubima da dokažu kako je jedan ogranak visoke hrvatske politike bio u ključnim povijesnim trenucima štetan i udbaški. Mnogima će danas zvučati otrcano spominjanje Udbe, ali tvrdim da se određeni oblik njezina djelovanja protegnuo do današnjih dana. Našoj emigraciji su ta podmukla ubojstva nejasna i zaprepašćuju.
Kako to da niste izgubili volju nakon niza teških strateških promašaja hrvatske politike od rata naovamo? Hrvatska opustošena, na rubu gospodarskog kolapsa, moralno krahirala. Bosna i Hercegovina bez političke definicije, gospodarski kaotična, narod na rubu materijalne propasti, jednom riječju, nacija je u depresiji.
Sve je točno što ste rekli, ali ipak trebamo ostati strpljivi i ustrajni u našim ciljevima i moralnim načelima. Sve je ovo što se događalo plod neobrazovanosti, nekulture, iskonske gladi, a političari, umjesto da prosvjećuju taj narod i služe interesima ljudi, oni ostvaruju samo svoje prizemne interese. I u politici postoji katarza i to je dugotrajan proces. Političari se moraju obrazovati, mora se prosvijetliti biračko tijelo, mora postojati snažna kritika civilnog društva. Političari su vrlo vješto podilazili narodu sve ove godine, što ne pridonosi napretku. To je zapravo prijevara. Time je napravljena dugotrajna šteta svima nama jer kao društvo nazadujemo i idemo u minus u svakom pogledu.
Kako gledate na političku scenu u Hrvatskoj i BiH? Koja bi politička opcija, prema vašem mišljenju, bila najbolji izbor, posebno sada kada je Hrvatska članica EU?
Nažalost, ne postoji takva politička opcija u hrvatskoj politici. Ovo što gledamo godinama je bez opcije, bez svjetonazora, bez ikakve političke i gospodarske vizije. Upravo sada bi trebala postojati politička struja sa snažnim nacionalnim naglaskom i pametnim pristupom jer o takvoj politici u ovom trenutku će ovisiti sudbina hrvatskog bića uopće.
Kako to da ne postoji takva kvalitetna snaga u hrvatskom narodu?
Postojao je potencijal i vrlo sposobni ljudi za velike projekte, ali su nestali s političke scene, neki su ubijeni, a svi ostali su isprepadani. To su planirana neprijateljska djela koja su se dogodila u košmaru rata i poraća. Ohrabruje činjenica da danas teže možete sakriti zlodjela i kriminal. To nam daje nadu da ipak postoji perspektiva.
Možete li komentirati ova posljednja suđenja u Haagu? Donesena je pravomoćna presuda za šestoricu Hrvata iz Herceg-Bosne. Što mislite o tome?
Osuđena je gotovo cijela vlada Herceg-Bosne. Općenito ne mogu braniti zločinca, zločinac ne može biti moj čovjek, prijatelj, vojnik, general, vladar, bilo tko ako je činio zločine protiv bilo kojeg naroda. Ali, ako je na pravdi Boga netko osuđen, jako ih žalim jer sam i sam zatvaran i mučen na pravdi. Jako mi je žao što ovi ljudi pate u Haagu. Problematično je to što nitko do sada nije obrazložio zašto su se ti sukobi dogodili. Sigurno nisu zbog toga što je netko musliman ili Hrvat. Uzroci su sasvim drugdje, oni leže u srpskom imperijalizmu. Pokažite mi koji je domoljub Hrvat vodio Hrvate u BiH ili musliman koji je vodio muslimane. Pa i danas je tamo na vlasti mafija, a to ima svoje razloge. Uzmite samo slučaj Blaža Kraljevića i njegove pratnje, to je bio zločin nad zločinima, pobiti te mladiće, izmišljati neke stvari o njemu, kao da je Alijin general. Međutim, naše jedinstvo bilo je zajedničko jedinstvo, uvijek smo u emigraciji govorili da se treba boriti za Hrvatsku i BiH. I katolici i muslimani su tako razmišljali, bile su tisuće muslimana koji su branili Hrvatsku.
Mislite li da je presuda Haaškoga suda ispravna? Kako se to može odraziti na Hrvate u BiH?
Ne mislim tako. Sigurno tu ima političkog pritiska i ne ulazim u pojedinačne krivnje, ali opet govorim da za sav taj nered treba netko odgovarati. O tome mogu govoriti samo odgovorni ljudi i institucije. To što još mnogi nisu odgovarali ili nisu dostupni pravdi, to ne treba biti naš problem. Ratna zbivanja bila su takva kakva jesu – promašaji, podvale, neznanje, svega je bilo, a potkraj rata bilo je vidljivo da neke stvari izmiču kontroli, prodaja određenih područja, stampedo izbjeglica, kako su naše ljude sustavno iseljavali i na koji način su Hrvati napuštali svoja područja, Bugojno, Jajce... Roso je rekao da Jajce može obraniti satnija vojske, a brigada ga ne može zauzeti jer takav je tamo teren. Svjedoci su mi govorili da im je došla naredba: "Idite, predajte se Srbima, pustite muslimane." Planski se radilo da se Hrvati isele iz BiH. U središnjoj Bosni su najveći posao napravili Kos i Udba jer su tamo programirali sukobe između Hrvata i muslimana kako bi velikosrbi imali bolji ulov, a da se muslimani i Hrvati zabave sami sa sobom. Sukob muslimana i Hrvata udbaški je srpski plan. Oni koji su sudjelovali u tom projektu mogu se smatrati krivima. U svakom slučaju, ova posljednja presuda za nas nije dobra. To baca ljagu na sve nas iako ljudi iz naroda nisu krivi i ne znaju o čemu je riječ. Problem je što se svi nešto moramo pravdati, a zbog čega?!
Kako će se stvari dalje odvijati?
Bilo kako bilo, mi moramo živjeti i dalje te jednom zauvijek obračunati se sa zabludama koje nas dugo prate i koje se serviraju narodu. Onda se taj narod hvata za iste te ljude koji mu nude slamku spasa, a nitko se ne pita gdje su mladi ljudi, kamo nestadoše. Tko će odgovarati za to? Sukobi su nam donijeli veliko zlo, Hrvati su dotučeni iz temelja, gotovo da se i ne zna za nas, sve je otišlo van, pola ljudi je otišlo, sve mladi. U Hercegovini su već prazna sela, bit će kao na Divljem zapadu, nema nikakvih mogućnosti, ostale su samo trgovine. Jedan broj ljudi živi od njemačke mirovine, ali i to je pri kraju, već su ti ljudi gotovo pomrli, a i žene koje su naslijedile mirovinu umiru, postaje sablasno pusto. Puno mladića koji su dolje ostali je neoženjeno, mnogi nisu naučili raditi jer nisu morali. Treba spašavati što se spasiti da. Tamošnji narod treba nove opcije, kvalitetne i dobronamjerne lidere koji će imati programe, a prije toga treba pružiti odgovarajuću edukaciju. Najžalosnije, naš narod ne zna što je demokracija, sloboda, država, on se veseli ako može opljačkati državu, a ljudi ne znaju da se na zapadu kršćanin ispovijeda ako porez nije platio i zbog toga traži oprost. Jedan pravi vjernik mora tako i postupati. Kod nas su počeli pljačkati državu i jedan drugoga. To je, u najmanju ruku, nedostatak odgoja.
Tuđman je paktirao sa udbom jer je znao da je duboko ukorijenjena,nakon 1995. pokušao je se riješiti ali nažalost ona se riješila njega i tu je stao zdravi zapadni razvoj sustava hrvatskog društva, danas udbomafija drži pozicije i ne da nikome ispred sebe diktirajući svoje interne uvjete koji se kose sa normalnim naprednim razvojem društva baziranog isključivo na konkurentnom znanju kao mjerilu uspjeha i napretka ,interno koruptivni nasilnički sprječavaju povratak uspješnih ljudi iz dijaspore koji su potencijal za otvaranje novih radnih mjesta, razvoj države i tako potrebne veće i bolje plaće radnika kako bi se spriječio daljnji egzodus.