Novoizabrana uprava, u koju su ušli višegodišnji članovi kluba – Mile Bašić, Jure Mikan, Božo Jurić, Domagoj Šola, Mladen Jerković, Ante Primorac, Jerko Nekić, Ante Pavelić, Marijan Petrović, Petar Lučić, Karlo Sopta, Ivica Zdunić, Vlado Nosić, Milan Krijan i još neki pojedinci – odlučila je dovesti igrače iz domovine koji bi klubu Croatia jamčili da se može ravnopravno nositi s drugim kvalitetnim momčadima.
Propustili ste prvi dio priče o najuspješnijoj momčadi u hrvatskom iseljeništvu? Pročitajte ovdje!
Tako su došli igrači tuzlanske Slobode Fazlić i Altarac, a iz Osijeka vratar Grsbauher te Šubašić i Plavšić. No ostvareni rezultati nisu bili na razini prijašnjih, nisu zadovoljili ambicije i planove s kojima je klub počeo sezonu te je uprava bila prisiljena zatražiti pojačanja iz Hrvatske.
U Croatiju je došao bivši tehnički direktor Dinama Otto Hoffman, koji je sa sobom doveo nekoliko mladih igrača – Majera, Šutevskog i Paskera iz juniorske momčadi Dinama te Ranka Primorca i Marija Volarevića iz Neretve.
Iako je momčad osvojila ligaški kup i turnir hrvatskih klubova za Sjedinjene Američke Države i Kanadu, većina pridošlih igrača pristupom i kvalitetom igre nije zadovoljila zahtjeve koje je klub zacrtao za tu sezonu.
Odigrane su dvije međunarodne utakmice s prvoligaškim timovima – protiv Vardara iz Skopja i bremenskog Werdera, koje su završile s rezultatom 1:1.
Navijači i simpatizeri kluba bili su razmaženi pobjedama i titulama, ostvarenim u proteklim godinama. Koliko su bili uvjereni u snagu i kvalitetu svoje momčadi, vidi se i iz izjave Tomislava Zlodre, pomoćnoga trenera kluba i bivšega igrača, koji je za The Toronto Star rekao: "Mi smo postigli 79 golova, a primili samo 10. Toliko smo jaki da postoji samo nekoliko timova u cijeloj Sjevernoj Americi koji nas mogu pobijediti".
U istom prilogu citira se i izjava tajnika kluba, Oskara Sobovića: "Mi trebamo bolje protivnike. U ovom trenutku nastojimo organizirati turneju u stranim zemljama".
U tim izjavama nekih od čelnih ljudi leži objašnjenje zašto se uprava u jeku sezone 1974. upustila u pregovore o mogućoj suradnji s vlasnicima profesionalnog tima Toronto Metros, koji igra u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi (NASL). Glavni i najveći dioničar, odvjetnik Bruce Thomas, nakon što je s klubom u tri godine izgubio više od 500 tisuća dolara, ponudio je spajanje Metrosa i Croatije.
Budući da s Talijanima i Grcima nije mogao naći zajednički jezik, Thomasu je za spas kluba i povratak uloženog novca preostala posljednja šansa – obratio se upravi Croatije.
S druge strane, uprava hrvatskog kluba vidjela je mogućnost da igra u kvalitetnijoj ligi, a to je značilo i snažniju promociju našeg imena.
S tom pretpostavkom i uz pomoć svojih odvjetnika, nekoliko je mjeseci vodila mukotrpne pregovore s predstavnicima Toronto Metrosa dok konačno nije došlo do ponude.
Nažalost, pregovori s Metrosom i pomisao da bi klub morao igrati pod drugim imenom i prestati nastupati u Nacionalnoj nogometnoj ligi Ontarija, podijelila je hrvatsku zajednicu – ne samo Toronta nego i drugih gradova u kojima su Hrvati živjeli i radili.
Iako je na javnom skupu koji je organizirala uprava kluba u dvorani Hrvatske katoličke župe 96 posto prisutnih prihvatilo prijedlog fuzije s Metrosom, relativno mala skupina članova kluba odlučila je da Croatia ostane igrati u Nacionalnoj nogometnoj ligi.
Vijest o odluci članova kluba da se spoji s Metrosom naišla je na velik i pozitivan odjek u kanadskom tisku i u vrhu NASL-a.
Jim Proudfoot u "Toronto Staru" napisao je veliki članak pod naslovom "Hrvati uskočili kako bi spasili Metros od gašenja".
U "Toronto Sunu" Ken Robertson opširno je pisao o odluci klubova te citirao čelnoga čovjeka NASL-a Phila Woosnama, koji je izjavio kako je "fuzija pozitivan i značajan korak naprijed za razvoj nogometa na području Toronta".
"Croatia Toronto postao je jedan od najuspješnijih timova u povijesti kanadskog nogometa te će i Metros i Liga umnogome profitirati njihovim angažmanom" (140, Sopta).
Zajedničkim dogovorom obje su strane pristale da hrvatska zajednica, odnosno HNK Croatia, postane pedesetpostotni vlasnik novoga kluba koji će se službeno zvati NK "Toronto Metros – Croatia" i čiji će dresovi biti crveno-bijelo-plavi.
Klub je u prvoj sezoni, u mnogo kvalitetnijoj ligi od one u kojoj je do tada nastupao, krenuo vrlo slabo, ispod svih očekivanja i uprave i navijača.
Pripreme za sezonu počele su kasno, a kvaliteta naslijeđenih igrača nije bila na zavidnoj razini.
Tome treba dodati da je Croatia, zbog nastale situacije u hrvatskoj zajednici Toronta, posebice među članovima i simpatizerima, izgubila na popularnosti.
Zbog glasina i propagande koju su protiv kluba poticali jugodiplomati preko doušnika u hrvatskim zajednicama, klub je na gostovanjima u većini slučajeva pratilo vrlo malo Hrvata, sasvim suprotno od očekivanoga.
Negativnoj atmosferi koja je zavladala pridonijelo je i gotovo rasističko pisanje dijela kanadskoga tiska, u kojemu nije prihvaćeno novo ime kluba Metros – Croatia.
Prema njihovu tumačenju "nije bilo dovoljno kanadsko".