Iseljenik se prisjetio davnog događaja u domovini: Nismo to smjeli napraviti

Sjećam se kako smo se kao djeca jedne ranojesenske nedjelje igrali na Prvčićevoj livadi, ložili vatru i gađali konzerve praćkama, kad je odjednom među nas sletio veliki crni gavran.

Ne boji se taj nikoga. Bulji u nas i baš izaziva. Kratko smo ga promatrali, uhvatila nas panika, a onda, bez dogovora – udri iz praćaka po gavranu. I zar ga nije netko od nas ravno u glavu pogodio! Malo se zaljuljao i – noge u vis.

Gledali smo ga. Gadna crna ptičurina, a on, tako ležeći na leđima, bulji ravno u nas. Nema sumnje, ptičurina je mrtva.

Predložim da je bacimo u vatru i gledamo kako će perje cvrčati, ali jedan iz našega klana odlučno se usprotivi takvu prijedlogu jer time se izaziva smrt, a gavran je i inače zloslutna životinja koju nismo ni smjeli umlatiti.

Spopao nas strah u tom prohladnom kasnom poslijepodnevu u kojem su se masni oblaci sve niže spuštali prema povijenoj travi na našoj livadi. Jedan, mislim da je to bio najstariji od nas, Zvonko, počeo se rugati kako smo prestrašene babe i da s gavranom valja u vatru.

U pokušaju da odagnamo strah i pokažemo kako nismo kukavice, odlučili smo ipak crnog gavrana baciti u vatru koja je još pomalo gorjela.

Palo je na mene, morao sam izvršiti djelo. Uhvatio sam prstima crne, hladne gavranove noge i bacio ga... Odcvrčao crni gavran, a mi svaki svojoj kući s teškim osjećajem straha u nedoraslim nam grudima.

Idemo putem, bodrimo se pošalicama koje smo već stotinu puta čuli, kad kod dva hrasta u Cerinama stoji grupa ljudi.

Koji vrag je ovo? Priđemo bliže, a ono moj rođak Ivan Klepa leži potrbuške u travi. "Milicioner" u svijetloplavoj uniformi pokušava ga nogom okrenuti i tek u trećem pokušaju uspijeva.

Pokazalo se lice poplavjelo od podljeva krvi, oči izbuljene, plavo-crne. Zuri mrtvac ravno u mene, a ja, obamro od straha, sjetim se crnog gavrana.

"Ipak to nismo smjeli napraviti", prošapta Zvonko iza mojega ramena.

Moji su me poveli Klepaču na sprovod. Leži moj rođak – bio je sedamdesetak godina star – blijed i mrtav u otvorenu lijesu nasred oniske sobe.

Te noći, opterećen košmarnim teretom današnjih slika, jedva sam spavao.

Moj pokojni rođak Klepač krunio je kukuruz na tavanu, gledao me izvana kroz prozor, s jednoga on, s drugoga crni gavran; osjećao sam mrtvačeve hladne ruke na svojim nogama i plave nokte na trbuhu, budio se u znoju, pa ponovno omamljen padao u san.

Otac je ujutro izjavio da mora kupiti otrov za štakore, jer da su se na tavanu toliko nakotili da se od njih ne može više ni spavati, ali samo ja sam znao pravu istinu o tome tko je to zapravo bio na tavanu.

Danas, međutim, ni tih hrastova, pod kojima je ležao Klepač više nema u Cerinama. Nema ni Zvonka, ni livade, ni crnog gavrana s lomače.

Svuda naokolo sada su samo kuće i dvorišta, ulice i automobili, psi na vodilici i mlade žene u kratkim hlačama, a ja više ni odrediti ne mogu gdje su ono dva Klepačova hrasta stajala i gdje je bila vatra koja je progutala crnog gavrana?

Ni mene više nema tamo, i više ne pripadam Cerinama.