Brojni Hrvati ostvarili su svoj životni san u zemlji 'na kraju svijeta'

Dva su dana sigurno premalo da bi čovjek doživio Novi Zeland u cijelosti i na pravi način. Posebno ako tome prethodi cjelodnevno putovanje zrakoplovom, promjena nekoliko vremenskih i klimatskih zona.

Dok pristižemo u Auckland, prvo od naša dva odredišta na Novom Zelandu, pitam se kako je bilo do ovog “kraja svijeta” putovati stotinama i tisućama Hrvata te pripadnika drugih naroda s jugoistoka Europe koji su se u nekim bivšim vremenima u valovima naseljavali na Novi Zeland.

I prvi susreti na Novom Zelandu bili su oni s “našim ljudima”. A oni su uglavnom uspješni u poslovima koje obavljaju, u što smo se uvjerili i tijekom posjeta obitelji Simunovich (Šimunović), koja je najveći uzgajivač maslina u toj zemlji.

Danas većina hrvatskih iseljenika živi na Sjevernom otoku, a najveća koncentracija im je u Aucklandu. Manje organizirane skupine žive oko Kaitaije (potomci prvih iseljenika - kopača smole) te oko gradova Hamilton, Whangarei, Wellington i Christchurch. Smatra se da poslije Iraca, Hrvati brojčano predstavljaju najveću naseljeničku skupinu, a procjenjuje se kako njihov broj doseže i 60 tisuća. Hrvati su u Novom Zelandu velikom većinom novozelandski državljani, odnosno imaju ista prava i obveze kao i ostali Novozelanđani. Novi Zeland ne poznaje pojam “radnici na privremenom radu”, a ni “nacionalne manjine” kao u europskim državama. Dakle, Hrvati nemaju poseban politički status, već prava kao i svi državljani Novog Zelanda.

Simunovichi se ne žale, baš kao ni mnogi drugi koje smo upoznali na njihovu imanju. Uspješni su u raznim sferama, od ekonomije, do kulture i sporta. Ima ih i u politici. Svima im je važna poveznica s domovinom, ali svoj život primarno vezuju uz Novi Zeland. Peter Simunovich i njegova obitelj su tako izgradili imanje s 40.000 stabala masline, koje je danas najveći privatni novozelandski maslinik, od čijih se plodova svake godine proizvede više od 150.000 boca ekstra djevičanskog maslinova ulja, koje je osvojilo brojne nagrade. Usred maslinika nalazi se tvornica prirodne kozmetike na bazi maslinova ulja čiji se proizvodi izvoze u Australiju, Japan, Singapur, Hong Kong...

Dojmljiv je bio i susret s predstavnicima Hrvatskog kulturnog društva u Aucklandu koji rade na očuvanju svoga identiteta, jezika i kulture. Riječ je o većoj lokalnoj zajednici koja ima veliku društvenu funkciju. Društvo ima članstvo od 550 do 600 ljudi te je najveća hrvatska organizacija u Novom Zelandu. Kao i u većini zemalja gdje živi hrvatsko iseljeništvo, glavni promicatelji hrvatske kulture i identiteta su upravo udruge i organizacije hrvatskih iseljenika. Danas na Novom Zelandu djeluje ukupno pet hrvatskih kulturnih društava, a više od 100 godina u zapadnom predgrađu Aucklanda smještena je i djeluje Hrvatska katolička misija.

Osim što je nama jedan od najudaljenijih glavnih gradova na svijetu, novozelandski Wellington je i najmnogoljudniji glavni grad Oceanije. Da nije 650 kilometara udaljenog Aucklanda, bio bi i najveći grad na Novom Zelandu. Tamo su smještene institucije države čiji su čelnici dočekali predsjedatelja Predsjedništva BiH Dragana Čovića na najvišoj mogućoj razini. Impozantna ceremonija dočeka pred vladinom kućom i posebna izvedba Powhiri, maorske svečane dobrodošlice. Svaki dio ovog ceremonijala vrlo je dojmljiv i u tančine isplaniran. Vrhunac je ipak ples dobrodošlice Haka Powhiri. Maorska tradicija iznimno je prisutna na Novom Zelandu, u što smo se uvjerili i prilikom posjeta Nacionalnoj knjižnici.

Najpoznatiji Novozelanđanin u BiH svakako je bivši guverner Centralne banke BiH Peter Nicholl koji slovi kao jedan od tvoraca postdaytonske monetarne politike i platnog prometa u BiH. On je jedan od rijetkih stranaca koji se može pohvaliti uspjehom u BiH i zato, ali ne samo zato, bilo ga je ugodno vidjeti ponovno nakon toliko godina. Ovaj put na njegovu terenu, u Wellingtonu.