Vratila se u domovinu i doživjela podsmijeh, okretanje očima, kritiziranje...

"Vratila si se? Ozbiljno? Zauvijek?" 

Tako je otprilike započeo svaki moj razgovor s prijateljem, poznanikom, susjedom i tetom u dućanu otkako sam došla u Zagreb. 

Da, dobro ste pročitali. Vratila sam se! Zauvijek? Ne! Duži period? Tek ćemo vidjeti! 

Zauvijek odzvanja kao da više nikad neću izaći iz Hrvatske i da sam se odlučila zakopati na jednom mjestu, onom iz kojeg velika većina želi otići. Zauvijek, u ovom slučaju, ima prizvuk riječi game over upućene muškarcu na dan vjenčanja. 

Kao da zanimljiv život sada prestaje. Nigdje drugdje, osim u Hrvatskoj, nisam morala odgovarati na takva pitanja. Vani te ljudi potiču na povratak jer znaju što on znači, upućuju neka druga pitanja i pozitivne riječi, iskreni su, žele ti sve najbolje... Ovdje to čini šačica ljudi (uz tvoje najbliže).

Sljedeće i ono najteže pitanje koje mi svi postave jest kako se osjećam zbog povratka. Iskreno, ne osjećam ništa. Ljeto je, ide se na more, ljudi su na godišnjim odmorima, sve je puno turista pa i nemam nešto drukčiji osjećaj. 

Još sam na godišnjem. Mozak ne shvaća što se događa. I sama sam turist!

Povratak treba dobro isplanirati, a to znači i odabrati doba godine kada će prilagodba biti najjednostavnija. 

Na pitanje kakav je osjećaj, odgovor ću možda imati tek za nekoliko mjeseci, nakon što prođe prvotna euforija, kada počnem primjećivati razlike u sadašnjoj Hrvatskoj i onoj od prije četiri i pol godine. 

Znat ću kako se osjećam kada sama sebi dam odgovor je li povratak bio dobra ideja. No, za to će trebati puno vremena!

Već sada primjećujem da mi nedostaje mir Tajvana i moja dječica koja stalno pitaju kada ću opet doći. Nedostaje mi hrana, kao i savršena pokrivenost mreže te brz i povoljan internet pred kojim se Hrvatska može sakriti.

U tjedan dana sam se zadovoljila i zasitila "naše" klope, ali sada bih se vrlo rado vratila na njihove porcije i prehranu. 

S druge strane, u Zagrebu me oduševljava količina stranih turista, taj osjećaj da se ponovno nalazim u nekom međunarodnom mjestu, iako znam da su oni samo u prolazu. 

Zagrebu još jedino nedostaje dobrih noćnih klubova! Na svakom koraku vidim sličnosti i razlike, uspoređujem glavni hrvatski grad s Tajvanom i Dubaijem, slušam što stranci govore o našoj zemlji, a što Hrvati i trudim se naviknuti. 

Posljednje pitanje koje se svi osjećaju slobodnim postaviti odnosi se na moje planove, o tome što ću raditi i gdje ću se zaposliti (hoću li se NAPOKON udati), ali i usputne komentare nakon mog (njima nezadovoljavajućeg) odgovora. 

Ne govorim o obitelji i prijateljima, već o ljudima koje se takve stvari uopće ne tiču, a vjerujte mi, uvijek su slobodni komentirati.

Nije lako vratiti se i svako malo od nekoga čuti negativne prognoze, suptilno kritiziranje, doživjeti okretanje očima i podsmijeh.

Zato se treba okružiti onima koji ti pružaju potporu, daju vjetar u leđa i vjeruju da možeš sve što poželiš! 

Svima ostalima osmijeh sažaljenja...

Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!