Svijet nema ni takve radosti ni takve tuge

Oduvijek volim svoju Hrvatsku, najljepšu na svijetu, najdražu svima u njoj i izvan nje, najpoželjniju strancima... Osim što je lijepa, ona je i pametna; koliko je samo dala pisaca, znanstvenika, umjetnika, sportaša... Ona je slobodna i slobodarska, ponosna i ponosita, radišna, živi po mjeri kršćanstva. Milina jedna!

I sve tako dok, kao netko tko ima visoku stručnu spremu, nisam uspio dobiti posao u svom gradu jer nisam bio "u partiji" i jer sam običan Hrvat. A na birou sam bio jedini te struke, skoro godinu dana... Ali nećeš ti meni moju idealnu Hrvatsku...

I tako "mic po mic", sa sazrijevanjem sve više pomišljam: "Ma je li ta moja Hrvatska tako idealna? Ma je li to takva Hrvatska kakvu nam je dao Bog? Kakvi smo mi to Hrvati, kakvi smo mi to ljudi?"

Evo je konačno samostalna, nezavisna, samo naša... I odmah podjele: tko ju je želio istinski, ustaša je, a tko ju je želio kao poligon za ostvarivanje svojih sebičnih "svjetskih" nakana, progresivac u svakom pogledu. Rat i svekolika pomirba! Na kraju mi se čini da su se "pomirili" udbaši, partizani, lijevi i desni Jugoslaveni, a "mali Hrvati" kojima je domovina zaista raj na Zemlji, ostali su "stoka sitnog zuba".

Sve hrvatsko je rasprodano, more je sve nedostupnije našim ljudima, zemlja je pograbljena i zapuštena, posla bi i bilo, ali nema plaće. Nije tako jednostavno prijeći iz komunizma u zapadnu demokraciju i slobodno tržište kao sveti zakon života. Tržišno i poduzetnički nepismena raja bi plaću za svoj posao, htjela bi živjeti bolje. Je, a kako će onda preživjeti strani i domaći ulagači koji su uložili "silni kapital" u ovo nesigurno podneblje?

I normalno je da velike poduzetnike i sumnjive tipove država spašava (tu su u interesu i strani poduzetnici, veliki ulagači, ugled države u svijetu). A ovo sitno domaće može biti blokirano i ovršeno – zapravo mislim da smo svaki na svoj način već ovršeni.

Ima li Lijepa Naša neku svoju os vertikalu oko koje bi se svi s vjerom u bolje mogli okupiti, i oni na periferiji i oni uz samu os, i oni gore i oni dolje, i oni lijevo i desno, i oni u centru? Hrvatska os je tu samo nije jasno je li oko nje jača centrifugalna ili centripetalna sila! Je li Lijepa Naša delirična, čak šizofrena, ili je samo "ekstazična" i malo neuravnotežena?

U svijetu ne znaju gdje se nalazi, ali mnogi su je ovih dana upoznali kao posebnu egzotu današnjice kroz ekstazu radosti, nezamislive sreće, plemenskog jedinstva... A onda u hipu u ekstazi tuge, bola, pomirenja s životom i bezgranične vjere u sreću i radost na onom svijetu.
 
"Kockasti" su tjedan dana naciju držali u transu sreće, u nadmetanju tko je uzbuđeniji, veseliji, domoljubniji... A onda u hipu Oliver nas je cijeli tjedan okovao dostojanstvenom tugom. Opet se teško moglo vidjeti tko je tužniji, neutješniji i opet domoljubniji – svijet nema ni takve radosti ni takve tuge! 

Moram priznati da sam sam sebi bio odvratan jer nisam urlao od sreće i bacao se u transu po cesti, niti sam na sav glas ridao od tuge – bilo mi je samo drago zbog izuzetnog uspjeha naših vatrenih i bio sam pomalo sjetan u osjećaju prolaznosti uz Oliverove pjesme, zaista posebne.

I više se ne pitam kakva je to moja Hrvatska, već sam intenzivno počeo razmišljati o sebi i kakav sam to ja kad nisam punim plućima u životu moje Hrvatske. Je li si lakše priznati da je naša Hrvatska kakvi smo mi ili je bolje iz nje pobjeći?

Eto kakav sam – ni za otići nikad nisam imao ni želje, a ni volje!