Prilikom planiranja putovanja bila sam pomalo zabrinuta kako ćemo podnijeti ljetne sparne noći i osječke komarce bez rashladnog uređaja, no na kraju smo spavali u debelim pidžamama i čarapama. Još jedan dokaz kako se nikada ne trebate brinuti unaprijed.
Kada se 30. lipnja u Santo Domingu oglasilo školsko zvono, djeca i ja smo izravno iz učionice krenuli prema zračnoj luci.
Nismo željeli propustiti ni trenutak praznika i uživanja u dugim ljetnim danima kod kuće.
Bilo je mnogo obitelji poput naše, tako da su letovi prema Europi doslovno razgrabljeni.
Bruxelles me iznenadio, bio je čist i tih. Smijali smo se izjavi prijatelja koji je rekao da se vidi kako nisam dugo bila u Europi.
Sve je teklo prema planu. Nakon kratke šetnje po europskoj metropoli u večernjim satima smo poletjeli prema Zagrebu.
Zrakoplov je bio pun naših ljudi uz nekolicinu stranih turista.
"Dobar dan", sretno smo pozdravljali stjuardese na hrvatskom jeziku.
Iznenadila sam se kada sam shvatila da moje dvoje maloljetne djece i ja ne sjedimo zajedno u zrakoplovu, nego smo strateški raspoređeni kao da radimo za neku tajnu službu.
Obratila sam se stjuardesi za pomoć, no njezin odgovor je bio da ništa ne može učiniti.
Tad mi je sinula slika izlaska iz zrakoplova – djeca su na različitim stranama kao i ručna prtljaga koju sam sama trebala nositi.
Ponovno sam pozvala stjuardesu, a moj pogled ovaj put je govorio više od riječi.
"Uopće me ne zanima što je zrakoplov pun, samo želim da moja djeca sjede uz mene", rekla sam joj i urodilo je plodom.
Tad sam počela razmišljati da sam možda ipak malo pretjerala. Mlađa kći je bila zadovoljna ugodnim gospodinom pokraj sebe, no starija je rekla kako su se dva čovjeka u njezinoj blizini skoro potukla zbog sjedala.
Dakle, moj majčinski predosjećaj ipak je dobro reagirao.
Na kratkom letu poslužili su nam krekere sa sirom i maslinama koji su bili luksuzno zapakirani, oku dopadljivi, a nepcu ukusni. Dobili smo kavu, sok i vodu. Magazin u zrakoplovu je jako koristan, obiluje informacijama o različitim događanjima diljem Hrvatske.
Sljedeća etapa našeg putovanja bila je Slavonija i Osijek.
Nisam mogla dočekati da uronim u njegovu svakodnevicu i tradiciju ispijanja kava s prijateljima na nekoj od brojnih ljetnih terasa.
Kao prava dijaspora jedan od naših prvih i najvažnijih poslova bilo je ishođenje novih putovnica. Nismo imali nikakvih problema, čak smo ih dobili nakon dva tjedna. Ljubazna službenica upoznala nas je sa svim detaljima. Sve pohvale osječkom MUP-u.
Iako grad pamti bolja vremena i sretnije stanovnike, zahvaljujući brojnim zanimljivim ljetnim događanjima kojima se trudi animirati svoje sugrađane i privući što više znatiželjnika, uspješno balansira između nekadašnjeg statusa slavonske metropole i provincije kojoj sve više teži.
Trudila sam se promatrati Osijek očima turista i prijatelja kojima sam na sav glas hvalila hrvatske ljepote.
Planirali smo obići i vidjeti sve, osobno doživjeti ono što njima želimo pokazati, ali nažalost vrijeme nam baš nije išlo na ruku.
Čak sam i poput pravog turista posjetila Turističku zajednicu grada Osijeka tražeći točne informacije i prijedloge, ali zaposlenici ih nisu imali.
Naprimjer, željela sam obići novoizgrađenu repliku drvene vodenice kojih je nekad uz obalu Drave bilo na desetke.
Poučena iskustvom da muzeji i izložbeni prostori uglavnom ne rade ponedjeljkom, u razgledavanje smo išli srijedom. No, djelatnici Turističke zajednice nisu znali da je vodenica zbog remonta zatvorena. To smo saznali tek na licu mjesta. Ne moram ni spominjati da smo sve obilazili pješice, baš kako i priliči turistima.
Djecu već izmučenu šetnjom i vrućinom mogla sam jedino odvesti na burek.
Ljeta u Hrvatskoj su puna kulturnih, zabavnih, sportskih i glazbenih događanja. Većinom su te manifestacije dobro posjećene, odlično organizirane i često budete razočarani što ih fizički ne možete sve vidjeti.
Zamjerka je što se teško dolazi do informacija gdje i kada se nešto održava. Uglavnom je sve objavljeno u posljednji trenutak.
U svojoj sam zemlji, razumijem jezik i opet se teško snalazim, a zamislite kako je tek stranim turistima.
To bih istaknula kao nešto na čemu još treba raditi i privlačiti posjetitelje.
U sljedeću srijedu pročitajte drugi dio mog putopisa. Jeste li znali da je u Slavoniji lakše kupiti automobil, nego unajmiti?
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
Hm, ma daj. Da joj nisu prijatelji devedesetih sa silnom ratnom tehnikom malo razrijedili pučanstvo i građevinarstvo, sve bi bilo bolje. Ne volim cendrave fufe koje su se kao vratile iz inostranstva gdje je sve med i mlijeko, a onda bi nama fantazirale kako smo balkanci. U Santo Domingu je prosječna plaća 107 eura, pa mi nije jasno od kud novac za ovakvo putovanje, ako nije bilo debelo sponzorirano, a može se isčitati i od koga.