Biti dio iseljeništva u domovini kao da nosi neki negativni predznak. To su redovito oni koje se gleda ispod oka jer su svoj dom sagradili pod tuđim nebom. Koliko ljudi, toliko čudi – svojim izborom nemoguće je svima ugoditi.
No zaboravimo na trenutak iseljeništvo kao dio glasačkog tijela jer je to najveći kamen spoticanja, iako moram napomenuti da, protivno uobičajenom mišljenju, ima i onih koji ne glasaju jer smatraju da im to pravo ne pripada dok god im sudbinu kroje neke druge vlade.
Odmaknemo li se od te teme, uviđamo da je iseljeništvo satkano od mnoštva imena, lica, sudbina. Svi ti ljudi, vođeni različitim motivima, odlučili su se na život daleko od Hrvatske.
Neki žestoki kritičari iseljeništva vjerojatno ga nikada nisu ni upoznali i u njemu vide jedino odmetnutog sina koji dosađuje žalopojkama o svojoj ljubavi prema domovini.
Istina, njihov pogled na njega je doista ponekada nerealan jer ga idealiziraju, ne morajući se nositi sa svakodnevicom koja je puno manje privlačna nego dani provedeni na dolarima plaćenom ljetovanju na nekoj od hrvatskih plaža. No to nikako ne znači da zatvaraju oči i okreću glavu odmahujući rukom u maniri – ma što me se tiče!
Njihova dobra djela su tiha, o njima se malo govori ili piše. Oni ne mogu riješiti pitanje bruto domaćeg proizvoda Hrvatske, ali mogu pomoći npr. odjelu bolnice pri kupnji aparata.
To iseljeništvo čine oni koji se spremno odazivaju na humanitarne akcije, željni pomoći teško bolesnom djetetu ili nekoj od udruga koje djeluju u domovini. To su oni koji svoje vrijeme i trud rado ulažu u promicanje hrvatske tradicije i kulture, koji s ponosom pronose glas o našoj domovini. Oni koji, iako već neki drugo ili treće koljeno, uče hrvatske riječi, plesove, pjesme i sa žarom u srcu tu ljubav prenose na djecu i unučad.
Sva ta društva i organizacije uglavnom se financiraju sami. Tu su i kulturni centri koji su svojevrsno okupljalište, hrvatske škole koje djeca polaze uz redovnu školu te crkva u Americi, koja je značajno djelovala u održavanju zajedništva i povezanosti naših ljudi, slavi devedesetu godinu djelovanja.
Očuvati svoju kulturu i tradiciju u tuđoj zemlji nije nimalo lako. To nikako ne znači da se ti ljudi nisu uspješno uklopili u nove sredine, prihvatili nove običaje uz poštivanje zemlje u koju su došli.
Lijepo je odškrinuti vrata nekih novih svjetova, upoznavati različite ljude, kulture, običaje. No njihov trud da zadrže svoj identitet vrijedan je poštovanja. A tek kada im se približite, shvatite da ste iseljeništvo, slušajući o njemu iz domovine, zamišljali sasvim drukčije.
Vrlo vjerojatno ga uopće niste niti doživljavali, pa ni ja u tome nisam bila izuzetak. No to su ljudi velika srca, srdačnih osmjeha i puni brige jedni za druge.
Rado se ponosimo nekima od Hrvata koji su djelovali upravo iz iseljeništva. Na tom popisu našlo bi se znanstvenika, sportaša, glumaca...
Ponekad ne znamo kamo nas životni putovi vode, no dovedu li vas ikad u blizinu ovih ljudi, znajte da ste naišli na tople duše i drage prijatelje.
eto a JUSIPOVIC naziva Hrvate u dijaspori NEPISMENIMA.:ahahahahhah komunisticki pas..