5. Ivan Rakitić: Najveći dio moga srca pripada Hrvatskoj. Uvijek jest.
"Razmišljam o svom ocu u onom trenutku kada krenem na teren igrati za Hrvatsku. Znam da bi on želio biti tu gdje sam ja u mojim kopačkama. Znam da bi to htjeli i mnogi Hrvati: igrati za svoju zemlju i braniti njene boje... Osjećaj koji se ne može opisati riječima", ovako je Ivan Rakitić objasnio odnos prema Švicarskoj u kojoj je rođen i u kojoj je igrao.
Ovu emotivnu priču objavili smo tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji i ne sluteći koliko će nas daleko Rakitić i njegovi suigrači odvesti.
4. Vratili se u domovinu koja ih je teško prihvatila: Mito? Neće ići. Ni lipe...
Pri povratku u Hrvatsku, u Medulin, najveći dio birokratskih poslova preuzela je Jela jer je u tome bila strpljivija i upornija. Naišavši na znakove po uredskim službama da se traži "kuverta" za brže dobivanje dozvola, rekla je: "Mito neće ići nikako. Ni lipe. Ako treba, dolazit ću svaki dan dok me ne primite. Vi ste ovdje zbog mene, a ne ja zbog vas".
Bravo za dijasporu, tako se voli svoja zemlja!
3. Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji
Na Božić 1944. svi muškarci od 18 do 45 godina i sve žene od 18 do 30 godina, poslije do 35 godina, bili su deportirani. Izbačeni su iz svojih domova i poslani vlakom u stočnim vagonima.
U seriji priča o njemačkim iseljenicima pokazali smo koliko život može biti okrutan.
Najviše odjeka izazvalo je potpisivanje online peticije koju je pokrenula Milka Žepina, poznata Hrvatica iz New Yorka. Iseljeništvo u njoj vidi heroinu koja je jasno i hrabro formulirala stajališta dijaspore. Boris Blažeković neće biti naš konzul u New Yorku.
Dijaspora je primjerom ove peticije pokazala svoju moć i zajedništvo.
1. Mlada Požežanka u Njemačkoj: Već sam prvi dan na poslu doživjela šok
Josipa Marković prije dvije godine preselila se u Njemačku u nadi da će ondje imati bolji život...
Priča je bila najčitanija, stoga je svaki urednički komentar suvišan.