Ovih je dana iz Njemačke stigla monografija „Hrvatska katolička misija Bielefeld u Nadbiskupiji Paderborn 1971. - 2018.“ autora Slavka Rake. Riječ je o svećeniku Splitsko-makarske nadbiskupije, koji je tu misiju uspješno vodio od 1. XI. 1971. do svoga umirovljenja 23. XI. 2018. Već pri prvome susretu s vjernicima sedamdesetih prošloga stoljeća uočio je kako je pretežno riječ o samcima, bez obitelji, pa se trudio kao dušobrižnik da tim mladim ljudima olakša svakidašnjicu jer u domovini, radi svojih uvjerenja, nisu imali prilike za rad i pristojan život, a što ih je odvelo u tuđinu – gdje su namjeravali zaraditi za svoje bližnje i vratiti se u zavičaj. No, život u rasuću krojio je drukčije sudbine. Uz težak fizički rad rušile su se jezične barijere. Ova knjiga zato je s pravom raskošan spomenik našim prvim pečalbarima, koji su ondje prolili svoju krv, znoj i suze! Uslijedilo je spajanje migrantskih obitelji, gradeći mostove između dviju sredina.
Dvojezična monografija stoga je pisana na hrvatskome i njemačkome jeziku s jezgrovitim i jasnim rečenicama koje, uz pripadajuće šire bilješke s historiografskim kotama opće povijesti, zrcale duhovna i svjetovna misijska zbivanja s pečalbarskim izazovima našijenaca u pokretu. Vremenska okomica od pola stoljeća tako je razvidno uronjena u turbulentna razdoblja od olovnih vremena do demokratskoga ozračja posthladnoratovske Europe. Danas ta ujedinjena Europa na selilačke pustolovine iz Hrvatske primjenjuje optiku sveprisutne suvremene mobilnosti ljudi i roba, a papa Franjo ih zagovara u kulturi susreta, za razliku od ondašnjih stigmatizirajućih gastarbajterskih inačica poput izrabljivanih tzv. radnika na privremenom radu u inozemstvu.
IZAZOV
Uz riječ izdavača, na početku monografije je pregled djelovanja misije. Zatim slijede predgovori istaknutih predstavnika njemačke mjesne Crkve i domovinske Crkve: nadbiskupa Paderborna mons. Hans-Josefa Beckera, nadbiskupa splitsko-makarskoga mons. Marina Barišića, nekadašnjeg dekana u Bielefeldu, a sad biskupa u Fuldi mons. Hansa Josefa Algermissena, nekadašnjeg vikara Nadbiskupije Paderborn Bruna Kresinga, ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. sc. Tomislava Markića, referenta za zajednice drugih materinskih jezika u Nadbiskupiji Paderborn Pascala Obermeiera, delegata za Hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivice Komadine te ondašnjih predstavnika hrvatskih i njemačkih institucija. Čitatelj se zatim upoznaje s poviješću Bielefelda te središtem tamošnje nadbiskupije Paderborn, smještenima u njemačkoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji (NRW). Posrijedi je ekonomski najmoćnija zapadno-njemačka pokrajina, čijih 18 milijuna stanovnika ostvaruje više od 20 posto njemačkoga bruto-društvenog proizvoda i koja desetljećima privlači mnogobrojnu hrvatsku zajednicu od glavnoga grada Düsseldorfa do ostalih kulturnih središta kao što su Köln, Essen, Dortmund, Duisburg, Leverkusen, Bonn, Münster i sam Bielefeld.
RADOST
Središnji dio monografije posvećen je HKM Bielefeld, koja danas ima više od 3.500 Hrvata. Četvrt stoljeća misija je djelovala u sklopu župe sv. Josipa, a od 1. XI. 1997. misna i druga slavlja priređuje u crkvi Marije Kraljice u Bielefeldu. Opisana je raznorodna djelatnost na duhovnom, socijalnom, kulturnom, prosvjetnom te karitativnom planu, osobito u vrijeme Domovinskoga rata. Sažeto, monografija ima 226 stranica i 215 fotografija i ilustracija, uključujući ostale slikovne priloge poput karata, zahvalnica i priznanja, faksimila izvorne korespondencije don Slavka i crkvenih poglavara o samozatajnim pečalbarima našega doba, ali i svjetovnim vlastima te pojedincima Njemačke i Lijepe Naše koji su – nakon pada Berlinskoga zida – sudjelovali u pokretu za neovisnost i oslobođenje Republike Hrvatske. S pozornošću treba pročitati Opis sačuvane dokumentacije o radu Hrvatske katoličke misije u Bielefeldu (str. 171 – 173). Sačuvana je dokumentacija o osnivanju HDZ-a, Hrvatskog doma koji je djelovao donedavno, a osnovan je zaslugom gospodina Ive Drgalića te njegove supruge Mire i gospodina Ivana Sičenice, nogometnoga kluba Croatia koji je već duže vrijeme u Regionalnoj ligi Bielefeld.
Pozornost plijeni dokumentacija o inicijativi za dopunsku nastavu na hrvatskome jeziku u kojoj su vidljivi potpisi 378 zainteresiranih roditelja. „U razgovorima s roditeljima“, bilježi don Rako (str. 206.), „naglašavao sam njihovu odgovornost prema djeci rođenoj u Njemačkoj. Oni odlučuju što će biti s njihovom djecom, vjernici ili nevjernici, integrirani ili pak asimilirani!? Obrazovanje je preduvjet da se mladi ovdje osjećaju doma te tako budu punopravni članovi domicilnoga društva i što je moguće više njeguju jezik svojih roditelja kako bi u novim okolnostima osamostaljene Lijepe Naše imali mogućnost zaposlenja na djedovini.“ Na ovom divot-izdanju primjetan pečat dao je priređivački trojac Mirjana Gulić, Matko Rako i Ruža Balić sa suradnicima i recenzentima, čijim se naporima s preglednom vizualnom komponentom pridružio Stjepan Bekavac, koji potpisuje grafičko oblikovanje i dizajn korica.
ZAHVALNOST
Na kraju je don Rakina zahvala te Zaključak i popis literature. Zahvala ide i svim našim vrijednim misionarima i njihovim suradnicima u Njemačkoj. Slijedi (auto)biografija ovog patriota europske uljudbe i poniznog erudita velikoga srca za potrebite. Iščitavajući impozantnu građu ove jedinstvene knjige stječe se dojam kako je svećenik i pedagog don Rako tijekom svoga 47-godišnjeg dušobrižništva u inozemstvu satkao golem socijalni kapital, pretvorivši ovu misiju u čuvaricu pečalbarske duše u sklopu pastoralnoga rad, kao i njegovateljicu hrvatskoga identiteta u sklopu kulturne djelatnosti.
PONIZNI ERUDIT
Autor don Slavko Rako rođen je u Zagvozdu 25. V. 1942. Školovao se u rodnome mjestu i Zagrebu, a studirao u Splitu i Königsteinu kraj Frankfurta, diplomiravši teologiju 1970. Zaređen je za svećenika u Rimu, dok je mladu misu služio u rodnoj sredini u Imotskoj krajini 16. VII. 1970. U Njemačku odlazi 1971., gdje postaje voditelj tek osnovane misije u Bielefeldu, dijeleći sa seliocima njihov put, nade i zauzetosti. Usavršavao se u hodu sa svojim narodom na tamošnjem Pedagoškom fakultetu na kojem je diplomirao 1976. na temu „Hrvatski jezik kod naših obitelji s naglaskom na razgovornu terapiju“. Član je Vijeća za strance i Svećeničkog vijeća Nadbiskupije Paderborn. Tijekom svog angažiranog djelovanja među našim iseljenicima, mjesnom njemačkom Crkvom i civilnim vlastima obiju zemalja ostavio je na svim poljima neizbrisiv trag i poticajan temelj za svoje nasljednike, koje sada vodi vlč. Josip Karas.