Pričalo se kako ćemo zajedno stvarati novi i bolji svijet u slobodi te punoj odgovornosti za vlastiti usud.
Nažalost, od tada pa do danas nijedna generacija nije stasala u Hrvatskoj, a da se nije suočila, ne s povratkom kojeg su se jedni plašili dok su mu se drugi nadali, nego s gorkom činjenicom o novim valovima odlazaka: iseljavanjem mladih radnika, profesionalaca, znanstvenika i stručnjaka, mogli bismo reći biblijskih razmjera koji su sa sobom odveli cijele obitelji. I tu smo sada. Desetina našeg stanovništva od devedesetih do danas negdje na tuđim obalama gradi svoju budućnost i zarađuje kruh.
Ipak, napokon se dogodilo da nam je Večernji list, jedan od vodećih hrvatskih glasila, ustupio svoju internetsku stranicu o iseljeništvu. Zahvaljujući nekim novim entuzijastima i sanjarima, sada je širom otvoren prozor prema Hrvatima izvan domovine kako bi zajednički pokušali učiniti nešto što su prethodne generacije nadležnih političkih čimbenika i institucija sramotno zapostavljale, a poneke svjesno onemogućavale: snažiti vezu između iseljene i domovinske Hrvatske.
Svoju priču o tom rasutom sjemenu iskustva, znanja, snage, pameti, talenta i marljivosti (često) prezrenih u domovini, a prepoznatih i poštovanih u svijetu, najprije želim posvetiti analizi fenomena rasipanja i tragova koje je ostavio ovaj maćehinski odnos Hrvatske prema svojim ljudima na domaćem i međunarodnom tlu.
Ogledi o pojedinačnim sudbinama manjim će dijelom sačinjavati sadržaj svih mojih tekstova jer zasigurno ima mnogo onih koji će se javljati Mojoj Hrvatskoj sa svojim pričama te sam sigurna da takvih tema neće nedostajati. Analize i promišljanja iskustava te smisla selidbe, vjere u prilagodbu i snovi o mogućnosti povratka ondje gdje smo jednom zaustavili svoju zavičajnu priču, naslovi su koje će čitatelji možda rjeđe naći.
Meni osobno ovaj blog ne bi imao smisla kad ga ne bih započela s jednim od osnovnih pitanja, odnosno idejom o osnivanju nacionalnog muzeja iseljeništva u luci grada Rijeke. Ondje bi se napokon sve te sudbine i iskustva susreli u jednoj središnjoj točki te tako sačuvali bogatu iseljeničku ostavštinu.
Kako je moguće da Hrvatska još uvijek nema takav muzej? Već gotovo dva desetljeća ovu misao i projekt nastojim "gurati" na stol nadležnih institucija s ciljem buđenja interesa i volje odgovornih čimbenika. Koliko je želje političkih "elita" u proteklom razdoblju bilo za osnivanje muzeja hrvatskog iseljeništva najbolje govori činjenica kako je u međuvremenu utemeljeno između deset i 15 različitih ustanova: od Narone, zadarskog antičkog stakla, zagrebačkih prekinutih veza pa sve do Muzeja vučedolske kulture i da ne nabrajam dalje, ali za ovaj projekt nikad nije bilo ni snage, ni razumijevanja, a ni interesa.
Smatram da nikog ne treba uvjeravati koliko bi to bilo poticajno i zanimljivo za našu brojnu iseljeničku zajednicu. Takvim spomenikom domovinska Hrvatska bi se barem simbolično odužila iseljenoj.
Ne bez razloga, nadahnula me je Rijeka pa sam se još početkom 2003. godine obratila gradonačelniku Vojku Obersnelu, iznijevši mu prijedlog za pokretanje muzeja hrvatskog iseljeništva. O tome sam pisala svim nadležnim tijelima Republike Hrvatske kao i mnogobrojnim Hrvatima izvan domovine. Moja povremena prepiska s gradonačelnikom Obersnelom trajala je punih 13 godina da bi konačno prije dva mjeseca dobila odgovor kako će se ideja ostvariti do 2020. u okviru projekta Rijeke kao Europske prijestolnice kulture.
Naravno, ako se muzej utemelji u smislu lokalnog karaktera, ne bi se ostvarilo ništa od zamišljenog. On mora biti mjesto susretišta svih onih kojima je Hrvatska bila i ostala domovina.
Sinergija kopna i mora idealan je medij za spoj iseljene i domovinske Hrvatske. Stoga ovaj muzej treba ostvariti kao fizičku poveznicu razdvojenog bića s ciljem očuvanja i pokazivanja materijalne te duhovne baštine iseljenika, edukacije, proučavanja iskustava odlazaka i organiziranja kulturnih susreta. Time će i grad Rijeka postati prepoznatljiv brend izvan naših granica kao svojevrsna kulturno-turistička meka sjevernog Jadrana.
Tako su brojni predstavnici našeg iseljeništva, akademici, znanstvenici i kulturni djelatnici hrvatskih korijena iz različitih dijelova svijeta, na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom u Zagrebu prije dvije godine donijeli deklaraciju. U njoj stoji i odluka o pokretanju muzeja iseljeništva kao trajnog spomenika našim sunarodnjacima, ali i više od toga, kao centra istraživanja fenomena odlazaka kakav još ne postoji nigdje u svijetu. Muzej bi ujedno bio i znanstveno središte proučavanja posljedica modernih globalizacijskih procesa na suvremenog čovjeka, bez obzira kojoj naciji ili svjetonazoru pripadao.
Navedena deklaracija svojevrsni je jamac buduće financijske pomoći koja bi stizala iz našeg iseljeništva, što nije zanemariva činjenica.
U ovo doba hrvatske ranjivosti i rasutosti koje nam prijeti uništenjem nacionalne supstance, otvaranje domovine svom iseljeništvu i međusobna obnova povjerenja, temeljna su pitanja našeg opstanka, a iseljeničke priče, doživljaji, junaštva, porazi, uspjesi, razočaranja, genijalna dostignuća i mukotrpno preživljavanje hrvatskog čovjeka, čine mozaik povijesti naše uljudbe i sidrenja.
ovo je jedna od najbesmislenijih "ideja" za koje sam čuo!!! MUZEJ iseljenika??? da građani hrvatske plaćaju još i ovakvu bizarnu instituciju??? ako je onima koji su odselili iz hrvatske baš toliko stalo da imaju svoj "muzej" - neka lijepo skupe lovicu, unajme prostor koji im odgovara, zaposle ljude u tom "muzeju"... i kraj priče. pa nakon godinu ili dvije, kad vide da taj njihov "muzej" ne zanima apsolutno nikoga... i da ga je posjetilo sve skupa sto-dvjesto ljudi, i da su od ulaznica zaradili par stotina $, a da svaki mjesec moraju iskeširati VLASTITIH par tisuća $ za prostor, režije, plaće "kustosa" itd itd... možda dođu pameti... pa ga zatvore. ili - ako im je baš tako jako stalo - i dalje plaćaju SVE troškove iz SVOG džepa. nemam ništa protiv.