Na više od 500 metara nadmorske visine, skriveno od gradske buke i svih užurbanih životnih ritmova, smjestilo se jedno brdo. Nekad je bilo poznato pod nazivom Brdo, a 1848. spominje se naziv "Bardo in Drinovczi". Danas je to naselje Drinovačko Brdo, smješteno iznad Drinovaca, na području općine Grude.
Pogled koji puca na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Stoga nas ne iznenađuje potez Stipe Arambašića koji je otišao u Njemačku, ne zato da bi ostao, kao što mnogi naprave, nego da bi se jednom vratio. Selimo se na još viši dio brda, u zaseok Arambašići, koji je na 620 metara nadmorske visine.
Za ekipu Večernjeg lista Arambašić je ispričao svoju povratničku priču da bi dokazao da u Hercegovini ima i onih pozitivnih. Defetizam, prihvaćanje poraza bez borbe koje je zavladalo jer je "svuda bolje nego ovdje", potrebno je maknuti iz Hercegovine, a ovakvim primjerima to se može učiniti.
Ako su kroz stoljeća naši stari u još gorim uvjetima ovdje preživljavali, nema razloga da danas, u moru mogućnosti, bude drukčije. Stipe je mlad čovjek, sretno oženjen sa svojom Antonijom. Imaju sinove Karla, Davida i Petra.
"Počeo sam ozbiljan posao oko uzgoja svinja, krava i ovaca. Rad na poljoprivrednom gospodarstvu već je odavno obiteljska tradicija. Međutim, odlučio sam ga povećati, proširiti kapacitete", govori nam Stipe u uvodu. A nije bilo tako davno kad je kao profesionalni dizaličar radio u Njemačkoj.
"Radio sam na nekoliko projekata izgradnje vjetroparkova, novac koji sam tu zaradio uložio sam u mehanizaciju kako bih zaokružio kompletan ciklus u proizvodnji na svojoj farmi", dodaje ovaj vrijedni poduzetnik.
Njegova farma danas je brojčano itekako bogata.
"Sada broji nešto više od 70 grla goveda, imam i četiri svinje koje donesu oko 80 mladih svinja na svijet. Imam i tri krave za proizvodnju mlijeka i sira, 20 ovaca te 20 košnica pčela", otkriva Stipe.
Ističe da obrađuje više od 50 duluma zemlje i još više travnatog zemljišta na kojem prikuplja sijeno. Ima i kvalitetnu pomoć svojih žena, najvažnijih u njegovu životu, što je danas, mogli bismo reći, rijetkost.
"Pomažu mi supruga Antonija i majka Dušanka", ističe naš sugovornik, dok nam se u glavi vrti pjesma Mate Bulića kad glavni lik u tuđini poželi opet pohitati svome domu, svojoj majci: "Još se uvijek iz sna budim često jer ja nisam gdje je meni mjesto, majka sina nije dugo srela, ti poleti do nje, ptico bijela".
U svojoj Hercegovini, tvrdi junak naše priče, nema nikakvih problema s tržištem.
"Sve što proizvedem, i prodam", priznaje nam Arambašić i ističe ono što sve Hercegovce uglavnom muči, a riječ je o administrativnim poslovima. Dok neki obilato dobivaju potpore iako gotovo ništa nemaju, Stipe, osvjedočeni poljoprivredni poduzetnik, dosad nije imao takvu pomoć.
"Ono u čemu se ne snalazim jest administracija jer dosad nikad nisam dobio nikakvu potporu od države, samo neki stimulans da nastavim razvijati ovaj posao i povećavati kapacitete. Rekao sam gore da se od ovog može živjeti, ali država mora prepoznati nas koji želimo povećavati proizvodnju i zapošljavati te se širiti na tržištu. Kod nas je skup proces ići na te natječaje, ali, evo, prisiljen sam. Sada sam u procesu kupnje državnog zemljišta kako bih stavio stočni fond u sustav poticaja i to je jedini način da zadovoljim procese. Međutim, kako god bude, ja nastavljam vrijedno raditi", napominje Stipe.
Za kraj smo ga još jednom vratili na temu "obećane zemlje".
"U Njemačku se više ne namjeravam vraćati iako poziv bivšeg poslodavca stoji. Sada bih mogao dobiti projekt na kojem bih radio četiri mjeseca. Ali, ovdje mi je obitelj, ovdje je dom, ovdje je moja 'obećana zemlja', moja Hercegovina", zaključuje naš sugovornik.
a zašto nebi život u Hrvatskoj več jednom bio normalan? bolje da ljudi idu van i onda ih moliti da se vrate sa novcima iz druge države...takva praksa ima ime i počinje sa slovo 'p' - najstarijij zanat na svijetu.