"Nisam znao što me čeka, ali otišao sam pun planova, želja i nadanja. Nikad neću zaboraviti 13. svibnja 1988. godine, dan kad sam u izlizanim farmericama, crvenim tenisicama i s naušnicom u uhu došao na frankfurtski kolodvor. Prve tri noći spavao sam u parku", počinje priču Bare Vardić, scenarist, redatelj i producent koji danas živi u Rosenheimu.
Buntovnik koji je sanjao dom
"Kad sam došao, nije mi bilo jednostavno prilagoditi se. No, kako su godine prolazile shvatio sam da je i Njemačka moja domovina. Iako imam dvojno državljanstvo, ponekad se pitam gdje pripadam".
Bare se rodio u Srednjoj Bosni. Osnovnu školu završio je u Dobretićima.
Po završetku srednje medicinske škole u Travniku odlazi u Zagreb, no nakon neuspjelog studentskog pokušaja njegova nova domovina postaje Njemačka.
"Još kao srednjoškolac sam pisao kratke scenarije i tekstove. Dosta toga je ostalo u mojoj kući koju sam izgradio prije rata i u njoj otvorio kafić. Godinama sam u Njemačkoj radio kao medicinski njegovatelj, a usput se bavio i glazbom. Još od 2002. imam tonski studio, pišem pjesme, scenarije i romane".
Borba za uspjeh
"Na sreću ili nesreću tijekom gospodarske krize u Njemačkoj 2008. godine 15-ak radnika je, među kojima sam bio i ja, dobilo otkaz u bolnici".
Bare je nakon toga otišao u München i upisao školu za scenariste. Otkriva kako je tijekom dvije godine naučio puno.
"U Hrvatskoj sam registrirao filmsku i glazbenu produkciju, kupio profesionalnu televizijsku opremu te krenuo s castingom po Njemačkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kako je film bio bez budžeta, nitko nije htio prihvatiti suradnju pa sam shvatio da ću i taj teret morati preuzeti na sebe. Danas sam ponosan na sve to", ističe naš sugovornik.
Gastarbajter - Riznica sjećanja
Ni najbolji hollywoodski redatelj od lošeg scenarija ne može napraviti dobar film, a Gastarbajter - Riznica sjećanja je uradak sa sjajnom pričom.
"Puno toga sam naučio kroz taj film koji smo snimali dvije godine. Danima i noćima sam radio na montaži".
Dječja romansa
"U školi smo učili da je osnovno pravilo za uspjeh: priča, priča i samo priča. Budući da sam već imao nekoliko napisanih autorskih scenarija, slijedom tog školskog načela, izbor je pao na Gastarbajtera. Riječ je o socijalnoj drami, pomalo i komediji jer sam pokušao ismijati tadašnju političku situaciju. No, kroz cijelu priču se proteže nevina dječja ljubav".
"Kroz film se oslikavaju dvije generacije gastarbajtera. Prva iz 70-ih i 80-ih godina koja je nažalost bila nepismena i većinom je živjela u barakama na bauštelama. I druga, školovana, generacija koja nosi bijelo odijelo i radi u bolnicama".
Bare Vardić nije gastarbajtersko dijete, ali dobro razumije takav život jer je krenuo sličnim putem.
"Moji roditelji su sretno i zadovoljno živjeli u domovini, na svojoj očevini i djedovini. Mogli su otići u Kanadu, Njemačku i Australiju, ali nisu. No, ja sam ipak imao veće ambicije i šire poglede".
Priznaje da se danas ne osjeća gostom ni u domovini, ni u Njemačkoj.
"Svagdje sam dobrodošao".
Dodajmo na kraju kako je Gerhard Spiehs, sin slavnog austrijskog televizijskog producenta Karla Spiehsa, angažirao našeg sugovornika na snimanju svog novog filma.
Njemacka je puna ljudi sa prostora bivse YU. I sad vi nasli ovog tipa i njegovu pricu, ohladite malo, pa nije Njemacka na kraju svijeta, vikendom mozes otici u Zagreb na kavu i stici u ponedjeljak na posao