Pratim vijesti iz Hrvatske i uvijek zaključim - dobro je da sam u Irskoj

Hello people, welcome – britanskim engleskim pozdravlja isprva, a onda lagano osluškuje šuškanje glasova za stolom, napravi nekoliko krugova oko ljudi da se u potpunosti uvjeri, pa „ispali” – Ooo, naši, pa onda ćemo na hrvatskom!

U dublinskom restoranu Platform 61 u samom centru grada radi 23-godišnji Matija Krajina, kojem je konobarenje, odmah objašnjava, tek studentski posao. Dečko iz slavonskog Bizovca student je na Dublin Institute of Technology, a dolazak u Irsku, u kojoj je posljednjih, kako kaže, “nekoliko godina”, nije bila slučajnost.

Minimalac od 9,5 eura po satu

– Shvatio sam da za mene u Slavoniji budućnosti jednostavno nema. Trebao sam upisati fakultet, pa sam pomislio, zašto ne u Dublinu – govori Matija Krajina, dok usput poslužuje goste u restoranu u kojem radi. Multitasking je naučio već odavno i ništa mu nije problem, a kako se sve može stići kad se za to ima volje, najbolje, kaže, dokazuje činjenica da uz rad studira. Ali, govori, tako je sam odlučio.

– Odabrao sam se školovati ovdje i sam se uzdržavati – kaže Matija, koji s trčkaranjem s jednog mjesta na drugo nema nikakvih problema. Jer život u Irskoj dobar je, govori, a uz puno rada, živjeti se može dobro. Koliko zarađuje, ne želi otkrivati, ali priznaje kako su troškovi života u Dublinu poprilični. Mjesečna karta za javni prijevoz je, primjerice 134 eura, a udarac po džepu jest i svaki izlazak jer u pubu piva nema ispod pet eura. Luksuz su i cigarete koje se prodaju u prosjeku za 12.

– Stan u kojem živim s cimerima mjesečno je nešto manje od dvije tisuće eura, a tako se uglavnom kreću cijene najma ovdje – govori Matija Krajina, dodajući kako je sustav iznajmljivanja nekretnina u Irskoj uređen do najsitnijih detalja. Svaki najmoprimac prijavljen je, država točno zna koliko ljudi “renta” stan, a i propisuje da se cijene najma ne smiju dizati godišnje više od četiri posto. Posebno zadovoljan tom odredbom je Antonio Grljević, 29-godišnji Dubrovčanin također s dublinskom adresom. Stan od stotinjak kvadrata dijeli s cimericom Jelenom, također Hrvaticom, a plaćaju ga 1400 eura.

– Odličan je to deal – govori Antonio, dok sjedimo na kavi na terasi jednog manjeg kafića. Unutra nema nikoga, a razlog tome je, govori nam sugovornik, što pušenja u zatvorenim prostorima jednostavno nema.

– I, naravno, ovog vikenda toplotni je udar – smije se Antonio dok izgovara tu rečenicu jer jedini smo nas dvoje koji na terasi sjede u jakni. Samo je 19 stupnjeva, a to je, kaže Dubrovčanin, Ircima znak da je vrijeme za kratke rukave i suknjice. Temperature rijetko prelaze dvadesetak Celzijevih stupnjeva, za što je čovjeku s juga trebalo neko vrijeme da se navikne.

– Stalno je neko tmurno vrijeme, a i zimi je mrak već oko 15.30 – požalio se malo Antonio, a na pitanje ima li nešto što mu smeta više od prognoza, kao iz topa odgovorio – hrana. Nije izbirljiv, govori, ali zemlja je to u kojoj je jednostavno nemoguće doći do svježeg voća i povrća. Cijene namirnica, međutim, u prosječnom supermarketu ne razlikuju se od onih u Hrvatskoj.

– Ne uzgaja se ništa jer je sva zemlja namijenjena pašnjacima, a i s obzirom na klimu, odnosno nedostatak sunca, ništa i ne uspijeva. Klasičnih tržnica nema, a ako kupite, primjerice, limun u trgovini, nećete ga osjetiti ni ako si ga stisnete u oko – objašnjava Dubrovčanin, koji je u Dublinu posljednje tri i pol godine. A došao je posve slučajno.

– Bili smo u posjetu prijateljici. Svidjelo nam se pa smo odlučili ostati. Prvih mjesec dana uzeli smo stan preko Airbnba, a onda u njemu i ostali jer smo se na kraju nekako svidjeli gazdi – govori Antonio Grljević, koji je, unatoč tome što je završio Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu, prvo radio u McDonald’su, a onda, za isti minimalac od 9,50 eura po satu, nudio razne pakete struje.

Living Room prva postaja

– Nešto kao HEP-ovac, ali od kuće do kuće – opisuje svoje prijašnje poslove sadašnji IT-jevac, pa dodaje kako Ircima nije važno koliko netko ima radnog iskustva općenito, nego koliko ga ima u njihovoj zemlji. Upornost je, zato, kaže, ključna za uspjeh. Slažu se s tim i ostali Hrvati, kojih trenutačno u Irskoj ima oko 17 tisuća, odnosno više nego stanovnika u Samoboru ili pak Čakovcu. Hrvatski se zato može bez problema čuti u šetnji Dublinom, iako se, kako sami kažu, međusobno toliko i ne druže. Objašnjavaju to činjenicom da nisu isključivi, ali da će “svojem” uvijek uskočiti ako treba, to svakako.

– Nekog “od doma” možeš sresti u bilo kojem pubu, iako ih se najviše okuplja u Living Roomu. Bez nekog posebnog razloga, tamo je nekako prva postaja svih koji dođu u Irsku, ali za razliku od ostalih gradova u kojima živi puno Hrvata, ovdje nekako nismo getoizirani, odnosno družimo se sa svima – kažu i Matija Krajina i Antonio Grljević, koji zasad nemaju vremena vratiti se u Hrvatsku. Unatoč napornom radu, skupim stanovima i odvojenosti od doma, zemlja u kojoj je sve uređeno na način da čak i ulični svirači moraju imati dozvole za svirku na ulici, sviđa im se. Stanje doma svejedno, govore, redovito prate i čitaju vijesti, nakon kojih redovito zaključuju kako je to što su otišli bila – odlična odluka.