Kako se mladi 26-godišnji inženjer elektronike Franki Burić iz dalekog brazilskog grada Sao Paula našao u Zagrebu i zaposlio u najvećoj radio i TV industriji RIZ?
Uz spomenuto pitanje vezana je i priča o sinu naših iseljenika, Marice i Karla Burića, koji su prije četrdeset godina napustili svoju rodnu Dalmaciju i otišli u Brazil.
Nakon četiri desetljeća životni krug ove obitelji kao da se ponovno našao na svojoj polaznoj točki.
U roditeljski zavičaj vratio se potomak obitelji Burić, i ovdje, ne samo da se specijalizira u svojoj struci, već se i zaposlio, pa čak i zasnovao obitelj.
Tata ima dobru glavu
"Najprije je u Brazil doselio moj otac. On je rodom iz Splita, pokraj kojeg se rodila i moja mama, koja je također pošla za tatom u Brazil. Otac je bio i u ratu, čak su ga ranili. I znate, ne zato što je to moj otac, ali on ima dobru glavu. Uspio je u životu, sagradio tvornicu namještaja, pa je više puta dolazio i u Jugoslaviju upravo zbog poslova. Sada se odlučio na povratak, pa će izgraditi hotel na Šolti, koristeći ove promjene u jugoslavenskim zakonima o privatnom vlasništvu. Kako tata i mama ne žive zajedno, mama neće doći, iako u ovih 40 godina nikada nije posjetila svoj rodni kraj. Znate, to je vrlo skupo putovanje za jednog Brazilca, i malo si tko to može priuštiti", priča Franki na materinskom jeziku.
"Tako sam ja od najmanjih nogu vezan za rodni kraj svojih roditelja pa nije nikakvo čudo što sam nakon završenog studija u Brazilu poželio svoja znanja usavršavati u ovoj zemlji. Osim toga, u Brazilu je teži život, porast kriminala je svakodnevan, inflacija veća nego ovdje, razlike između bogatih i siromašnih su ogromne... Tako sam preko Matice uspio dobiti stipendiju za specijalizaciju u tvornici RIZ. Došao sam u Zagreb, u listopadu prošle godine. Bilo je zgodno na zagrebačkom aerodromu gdje me dočekala predstavnica Matice, prof. Silvija Letica. Ona se pomalo u strahu pitala kako će sa mnom komunicirati, s obzirom na to da kao Brazilac govorim portugalski. No, vrlo se ugodno iznenadila kada sam progovorio – hrvatskim", ponosno otkriva naš sugovornik.
Pitali smo ga kako se snašao u Zagrebu, u ovoj zemlji, za koju kaže da se značajno razlikuje od njegovog rodnog Brazila.
"Divno sam se snašao jer su me svi lijepo primili. Ovdje se ljepše živi, a i u RIZU su me odmah prihvatili. Zovu me 'Brazilac'. Stekao sam u tri mjeseca više prijatelja u Zagrebu, nego u Brazilu u 26 godina. U Brazilu zapravo nitko nema mnogo vremena. Obično se to ovdje ne zna, ali tamo se puno radi. Po zakonu je osamsatno radno vrijeme, ali se radi obično po 12, a i 16 sati dnevno. Tako malo ostaje vremena za bilo kakva druženja... U RIZU me je odmah primijetio i direktor. Napravio sam jedan dobar projekt. Radi se o mikrokompjuteru pa su me za stalno zaposlili. Plaća nije Bog zna kakva, ali s mnogo toga mi se izašlo ususret. Na primjer, dobio sam stipendiju za učenje hrvatskog jezika u trajanju od šest mjeseci. No, kako ja već pomalo govorim materinskim jezikom, ovu beneficiju koristit će moja supruga Jane. Ona je ostavila svoju obitelj u Sao Paulu, prodala je i automobil. Nije to baš lako, sve napustiti, i rodni kraj, i obitelj, i posao, i doći u tako daleki svijet. Ali, to je ljubav, zar ne?", pita se Franki.
"Nekako ćemo se već snaći. U RIZU su mi čak dopustili da dvaput mjesečno mogu telefonirati kući, što je već priličan novac. Eto, uvijek mi pomažu..."
Našeg sugovornika pitali smo kako to da stanuje u Studentskom domu.
"Tražiti roditelje novac, to nije običaj kod nas u Brazilu. Da, to sam odmah primijetio kao razliku života u ovoj zemlji gdje očito djeca ostaju vrlo dugo materijalno ovisna o svojim roditeljima. No, mi ćemo se sami snaći. Sa svojim prijateljem i vjenčanim kumom Šiljom već planiram neke nove projekte oko satelitskih antena, i to za 63 kanala, dok vaša zemlja zasad ima svega devet kanala. Naš projekt će biti još povoljniji", vjeruje.
Pitali smo i njegovu suprugu Jane kako se snašla u Zagrebu.
"Mnogo toga sam znala unaprijed. Franki mi je sve opširno pisao u pismima, pa sam vrlo dobro informirana. A Frankijeva mama mi je mnogo toga pričala, tako da ovaj moj prvi izlazak s južnoameričkog kontinenta nije nešto drugo nego što sam očekivala. Ugodno iznenađenje su – ljudi. Franki već ima puno prijatelja, a našli smo i jednu obitelj, jednog Brazilca u Dugoj Resi, koji već 40 godina ovdje živi, pa se povremeno i s njim družimo. Zasad je najveća teškoća nemogućnost komunikacije. No, nadam se da ću uz Frankija naučiti i hrvatski", pohvalila se Jane.
M. Greblo, 1989.
Čudna priča, u vrijeme kad smo svi tražili kud pobjeci s tonećeg YU-broda, mladi cro-brazilac se ukrcava na krmu Titanica čiji propeler je već bio visoko u zraku. Vjerojatno nije gledao televiziju, nije slušao radio, nije čitao novine; zato je i došao u novine.