Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata, pisani dokumenti uglavnom su oslikavali stanje u zemlji koje je povezano s borbenim događajima.
O ratnoj mobilizaciji 1914. godine u svome četvrtgodišnjem izvještaju od studenoga podžupan piše: "Mobilizacija i drugi službeni zadaci u vezi s tim na cijelom području županije izvršeni su u redu i na vrijeme. Kada je započela mobilizacija, s područja županije ukupno 59 vojnih obveznika nije se javilo na dužnost, i to zbog bolesti. Iz Barčanskoga kotara 8, Čuroškog 1, Igalskog 5, Kapošvarskog 11, Lenđeltotskog 5, Marcalskog 11, Nađatadskog 5, Sigetskog 9, iz Tapskog kotara pak 4 vojnika. Svi su se oni nakon ozdravljenja dobrovoljno javili na dužnost. U županiji je za vojne svrhe predano 1810 konja u vrijednosti od 1 365 473 krune".
>> Evo kako naši ljudi u Mađarskoj na svojoj duši nose sudbinu hrvatske narodnosti
U Barčanskom je kotaru prodano 78, a u Sigetskome 170 konja. Osim ljudi i konja, u rat su morala poći i zvona.
U martinačkoj Župnoj spomenici 1917. godine, uz ostalo, zapisano je: "22. II. 1917. g. vojne osobe iz crkve su odnijele sva tri zvona, i iz škole odnijeli su jedino zvono. Težina zvona: zvono što je 1832. kupljeno od pečuškoga zvonolijevca Pétera Weinhardta teži 109 kg. Zvono što je 1861. godine izlio pečuški zvonolijevac János Ruprecht teži 58 kg. Težina je zvona bez natpisa 12 kg. Iskićena zvona na svečani način kolima su prevezena do željezničke postaje u Drávafoku, gdje su natovarena na vlak. Selo je ostalo bez zvona".
Do 1917. u vojsku je pozvano iz sela 349 osoba, osim toga pet Cigana "iz vlaške ciganske čerge, koja se nalazila na obali Drave" i dvojica Židova, ukupno 356 osoba. Poginulo je 65 Martinčana.
Nedostatak radne snage nadomješten je uglavnom srpskim i ruskim ratnim zarobljenicima. Njih su sela dobila preko privrednog nadzorništva Šomođske županije.
Godine 1918. zarobljenici su sve češće bježali, pa je tako za njima izdana tjeralica. Na Turskoj pustari (pripadala je Križevcima) tražili su odbjegle srpske vojnike koji su dopremljeni iz požunskoga zarobljeničkog logora, a u Drávafoku su tražili odbjegle ruske zarobljenike.
Pogledamo li koliko je ovih osam sela izgubilo ljudi u Prvome svjetskom ratu, dobit ćemo žalosnu sliku.
U vojsku je pošlo više ljudi nego što ih ima jedan puk, a na frontama je poginulo 11,7 posto.
U čast i spomen poginulima u Lukovišću je podignut spomenik, u Križevcima, Brlobašu i Novom Selu spomen-ploča.
Na osnovi mirovnog ugovora, južne dijelove županije okupirala je vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Za vrijeme srpske okupacije, početkom 1919. godine, beogradsko ministarstvo unutrašnjih poslova odredilo je da se na okupiranom području provede popis pučanstva.
Cilj je bio da se dokaže kako na području koje osvajači žele prisvojiti južni Slaveni čine većinu stanovništva.
Baš zbog toga popis nije bio realan jer su na štetu mađarskog stanovništva krivotvoreni podaci nacionalnog sastava.
Tako su podaci o nacionalnom sastavu pučanstva u Križevcima krivotvoreni za 87,5 posto, a u Starinu sto posto u korist pripadnika narodnosti.
Istodobno s popisom pučanstva, na osvojenom je području nagovarano stanovništvo da se izjasni u korist Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Martinačka župna spomenica bilježi: "25. V. 1919. godine. Kažu da je danas, u nedjelju, u selo došao sudac barčanskog kotara Scheidl i u seoskoj kući pozvao žitelje da se izjasne žele li priključenje Kraljevini SHS. Čujem da je oko 100 Martinčana tu izjavu, da žele priključenje, potpisalo".
Martinačka zvona
Na margini: "Na ovaj datum upozorio me je Pavo Kovačević, stanovnik Foka, podrijetlom iz Martinaca. 22. II. 1917. g. vojne osobe iz crkve odnijele su sva tri zvona, i iz škole odnijeli su jedino (zvono). Teško je i zamisliti što je značilo za Martinčane nestanak crkvenih zvona, koja nikada nisu vraćena, jer su trebala za rat i ratne potrebe. Možda ih je donekle tješila činjenica da su njihovi sinovi i muževi u tom istom ratu te kako će žrtva zvona pomoći da sačuvaju gole živote".
Godine 1923. Martinčani su izlili novo zvono koje je i danas u njihovoj crkvi. Na njemu je natpis u tri reda:
Prvi red: Kisharang Felsőszentmárton katolikus hívek adományából készült 1923. – ban
Drugi red: Gombasovics. Pongrác plébános - Szigecsán Mihály templomi gondnok, Antalovics Márk bíró – Horváth János helyettes bíró
Treći red: Szabó Mihály – Strazanacz Ivan – Szigecsán Pál – Kustol György – esküdtek öntötték Seltenhofer Frigyes fiai Sopronból
U martinačkome su zvoniku danas još dva zvona. Srednje je dospjelo u zvonik 1959. godine.
Na njemu je ovaj napis: "1959. Középső. Harang. Milo zvono tuci glasno slavi Boga rano kasno. Sveti. Martin. 1959. Öntötte. Slezsák Ráfáel. Budapest".
Na velikome je zvonu ovaj napis: "Szent. Mihály Arkangyal Tiszteletére. Öntöttek. A. Felsőszentmártoni Római Katolikus. Hívek. Öntötte. Szlezsák. Ráfelne. BP.1960."
Podravski Hrvati 1 Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1988, 275. – 277. iz poglavlja: Attila Márfi, Doba apsolutizma i dualizma (1850. – 1918.)
>> Predstava koja je izazvala simpatije ostarjele hrvatske publike