"Neki događaji iz mog života mogli bi se pogrešno protumačiti, a to ne želim", rekao je australski Hrvat Zdenko Marinčić. No, ipak je s oprezom pristao na intervju i progovorio o svom životu.
"Rođen sam 1951. u Čitluku. Otac je tijekom Drugog svjetskog rata bio u ustašama i to je obilježilo moju mladost. Na križnom putu sa šestoricom svojih prijatelja zavjetovao se sv. Anti da će, ako prežive, podići kip svecu u čast. Godine 1972. to su i napravili na križanju za Mostar i Blatnicu. Kasnije je 90-ih tamo postavljena i spomen-ploča".
Zdenko još kao maloljetnik dolazi u sukob s jugoslavenskim vlastima zbog pjevanja "hrvatskih pjesama". Čak je 15 dana morao odležati u zatvoru.
Mladić koji je u Mostaru završio industrijsku školu, u Jugoslaviji nije vidio svoju budućnost pa je 1969. odlučio otići. Prvo, u grad ljubavi.
"U Parizu ostajem deset mjeseci i ondje već ostvarujem kontakt s hrvatskim političkim emigrantima. No blizina Jugoslavije činila mi se preopasnom. Vjerovao sam da u emigrantskim krugovima ima dosta sumnjivih ljudi, ubačenih udbaša, pa sam se odlučio odseliti što dalje. U Australiju, gdje mi je u Melbourneu već živio stariji brat Šimun".
Gostionica Tomislavgrad u Footscrayu
U Australiji slijede godine slabo plaćenih teških poslova, kao primjerice soljenja goveđih koža i stanovanja u trošnim barakama.
"Godine 1971. brat i ja smo unajmili gostionicu Tomislavgrad u naselju Footscray. To je za većinu tamošnjih Hrvata bio drugi dom. Radili smo 24 sata dnevno. Tada još nije bilo oženjenog svijeta pa se većina naših ovdje i hranila. Tu se družilo, a naravno i puno politiziralo", otkriva Zdenko i dodaje kako je u Footscrayu tih godina živjelo oko pet tisuća Hrvata.
Najčešće su radili u građevinarstvu i mesnoj industriji. Na misu su odlazili u crkvu na Clifton Hillu kod vlč. Josipa Kasića. U slobodno vrijeme zabavljali su se nogometom, igrajući i navijajući za Croatiju, u čijoj upravi djeluje i naš sugovornik.
Najbuntovniji mladi emigranti okupljali su se u Hrvatskom revolucionarnom bratstvu. Oni su smatrali da se za neovisnost naše zemlje treba boriti svim raspoloživim sredstvima po načelu "sloboda ili smrt".
Mladići su u potpunoj tajnosti pripremali upad u Jugoslaviju i ondje pokretanje oružanog ustanka, akciju kodnog naziva Fenix koja je 1972. ugušena na području Bosne i Hercegovine.
"Pojedinačno smo trebali doći u Europu i okupiti se u Austriji, ondje se naoružati i potajno prijeći granicu. Zrakoplovom sam stigao u Frankfurt, no tu je moje djelovanje naprasno prekinuto. Policajci su u prtljazi pronašli sumnjive stvari – dijelove lovačke puške, prislušne uređaje i slično. Iako nisam napravio nikakvo kazneno djelo, osuđen sam na devet mjeseci zatvora te prebačen u Australiju na odsluženje kazne".
Zdenko kaže da je iz zatvora pušten nakon dvije trećine kaznenog roka zbog dobrog vladanja. U međuvremenu se dogodio Fenix: "Mi smatramo da akcija nije propala. Ona nije ostvarila sve ciljeve, ali moji prijatelji sigurno nisu pali uzalud. Na akciju me upozorio jedan zatvorenik koji je u novinama pročitao članak o njoj. Bilo mi je vrlo teško saznavši da su gotovo svi moji prijatelji izgubili život".
Prijetnja izručenjem
Nakon puštanja iz zatvora slijede teške godine.
"Policija me pratila, prisluškivala, pretresala stan nekoliko puta... Tada još nisam imao australsko državljanstvo, a ukinuta mi je stalna viza, pa sam svaka tri mjeseca morao tražiti produljenje boravka. Neki su me čak proglašavali teroristom broj 1 u Australiji. Tada je na vlasti bila Laburistička stranka koja je imala dobre odnose s Jugoslavijom, a ta Jugoslavija je tražila moje izručenje. Čak je ministar useljeništva Philip Lynch odobrio da me se izruči, no odluka je na moju sreću ipak povučena".
Zdenko je australsko državljanstvo dobio tek 1984. godine. Nakon zatvora nije posustajao u svojim hrvatskim aktivnostima.
Predsjednik je udruge Hrvatska mladež - uzdanica, zatim je aktivan u novoutemeljenom Hrvatskom narodnom vijeću.
Mladi buntovnik 1976. ulazi u bračne vode. Ženi Nikicu, djevojku čiji su roditelji rodom s otoka Lastova. Brak im je blagoslovljen s troje djece: Marom, Tomislavom i Drinom.
Obitelj živi u Geelongu, zapadno od Melbournea, u naselju Bell Park, gdje se također nalazi veća hrvatska zajednica.
Zdenko i u 80-ima nastavlja svoje djelovanje. Godine 1983. jedan je od pokretača tjednika Hrvatski vjesnik, a zatim obnaša funkciju ravnatelja Uprave.
"Hrvatski vjesnik je namjeravao, a i uspio, popuniti medijsku prazninu političkog centra. Postao je najtiražniji australsko-hrvatski list umjerenih političkih stajališta".
Sredinom 80-ih naš sugovornik je jedan od pokretača Hrvatskog radija u Melbourneu, a krajem desetljeća sudionik brojnih promjena.
"U ljeto 1989. otputovao sam u Salzburg na pokop vlč. Vilimu Cecelji. Zatim sam u Stuttgartu upoznao Vladimira Šeksa. Dogovorili smo njegov dolazak u Australiju. Imao je nekoliko predavanja na kojima su se ljudi masovno učlanjivali u HDZ".
"Prvi put sam se u domovinu vratio u kolovozu 1990. Tada sam bio i na osnivačkom skupu HDZ-a u Sarajevu. Naravno, posjetio sam i svoj Čitluk. Nisam mogao vjerovati da sam sve to doživio nakon onih teških godina".
Tijekom Domovinskog rata Zdenko je prikupljao pomoć.
"Namjeravao sam se vratiti u Hrvatsku. Budući da je 1992. u Australiji bila kriza na tržištu nekretnina, nikako nisam mogao prodati kuću. Vrijeme je prolazilo i tako smo ostali daleko od domovine. Međutim, mi u Bell Parku imamo svoju malu Hrvatsku. Tu je Dom 'Kardinal Stepinac', Centar hrvatske zajednice, Hrvatski katolički centar, Nogometni klub Croatia... Moja djeca su bila članovi Folklornog društva Lado", priča naš sugovornik koji se niz godina uspješno bavi građevinskim poduzetništvom.
Djeca su mu već odrasla i u braku
Na pitanje kako se danas osjeća kao australski Hrvat, odgovara: "Ne osjećam se baš ugodno. U Hrvatskoj nas ljudi doživljavaju kao strance, a kad dođemo u Australiju, ponovno smo stranci. Nitko iz domovine o nama ne vodi računa, kao da nekome smetamo. Hrvatstvo se pomalo gubi u Australiji. Mladi su još zainteresirani za hrvatsku glazbu i sport, ali hrvatski jezik sve slabije govore".
Hrvoje Salopek
za udbaške sinove koji još vladaju hrvatskom hrvatski emigranti su im teroristi a domaći četnici iz agresorske vojske abolirani su im dobri građani...