Hrvati u Srbiji ne ostvaruju manjinska prava, a s Kosova su se gotovo potpuno iselili

Zvonko Milas bio je jedan od ključnih ljudi "Bikova", artiljerijske postrojbe HV-a u okruženom Vukovaru. S ograničenim sredstvima njegova je postrojba agresoru nanijela velike gubitke. Danas je, kao član HDZ-a, predstojnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Jeste li Ured uspio u protekelih pet godina otkako postoji približiti dvije Hrvatske – iseljenu i ovu ovdje koja je ostala kući?

Na čelu sam Ureda nešto više od osam mjeseci tako da mogu govoriti o tom periodu. Nažalost, stoljećima je Hrvatska ostajala bez svojih najvrednijih ljudi. Hrvati su u dalekom svijetu iskoristili priliku koju nisu dobili kod kuće, dali su značajan doprinos, gradili su i unapređivali društveni i politički život, literaturu, znanost i gospodarstvo država u koje su došli, dobro su se integrirali, ali su u svome srcu zadržali ljubav prema Hrvatskoj. A tu su ljubav prenijeli i na svoje potomke. Budući da nas sve spaja ljubav prema domovini, najvažniji mi je cilj vratiti i jačati povjerenje naših ljudi koji žive izvan granica Lijepe Naše te na tom temelju graditi partnerske odnose. Svima nam je cilj uspješna i prosperitetna Hrvatska. Da naša zajednička domovina bude zemlja ostanka i povratka, a ne odlaska. U tom smislu važno je ponovno probuditi duh zajedništva, što i činimo. Ova sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH koja je održana u Vukovaru i koja je okupila predstavnike hrvatskih zajednica iz cijelog svijeta potvrđuje da smo na dobru putu.

Bili ste u dosta zemalja u kojima žive Hrvati. Što najčešće oni kažu – koje su im glavne zamjerke na Hrvatsku zbog kojih ne ulažu u svoju domovinu?

Najčešći prigovori tiču se spore i ponekad komplicirane administracije. No vjerujem da će iskoracima koje će Hrvatska napraviti u sklopu najavljenih reformi baš na polju gospodarstva, poticanja ulaganja i konkurentnosti, dovesti i do značajnijeg ulaganja. Mi u Uredu, također, u okviru nadležnosti imamo zadaću povezivati gospodarstvenike hrvatskog podrijetla, kako međusobno tako i s Hrvatskom. I to smo u posljednjih nekoliko mjeseci i činili. Bilo kao pokrovitelji, bilo kao organizatori različitih skupova na kojima su se okupili Hrvati, gospodarstvenici iz cijelog svijeta.

Jesu li se Hrvati snašli u svijetu. Često čujemo za uspjehe naših ljudi, no ima li i onih koji se nisu snašli u tuđini?

Nije lako napustiti sve i krenuti ispočetka u novoj sredini. No, ono što veseli i na što smo svi ponosi jest da su Hrvati u iseljeništvu, prije svega, prepoznati i cijenjeni kao vrijedni i čestiti ljudi. Na taj način, pridonose i ugledu Hrvatske u zemljama u kojima žive. No ovdje bih htio naglasiti nešto drugo. Priče o silnom uspjehu i stjecanju bogatstva na brzinu u tuđini nisu uvijek točne. Ima ih, ali u pitanju je veliki trud, zalaganje i kontinuitet u radu. S druge strane, svakodnevno nam se javljaju brojni sunarodnjaci koji su u potrazi za boljim životom naišli na surovu stvarnost – posao je težak, režije i sam život su jako skupi. Konkurencija velika. Dodatnu traumu stvara udaljenost i razdvojenost od obitelji, od prijatelja. U posljednje vrijeme sve je više onih koji se vraćaju. Vjerujem da će s tim iskustvom i znanjem koje su stekli moći pomoći i sebi i Hrvatskoj.

Prema vašim procjenama, koliko Hrvata živi u iseljeništvu?

Poznato je da gotovo četiri milijuna Hrvata živi izvan granica Lijepe Naše – iseljeništvo od Amerike do Australije, od Italije do Švedske broji više od tri milijuna Hrvata. Tu su još Hrvati u Bosni i Hercegovini kojih je 540 tisuća te naša nacionalna manjina – 250 tisuća naših sunarodnjaka u 12 susjednih zemalja. Svi oni imaju različite položaje, statuse, različite potrebe. Nije isto biti Hrvat u Švicarskoj i Hrvat u Makedoniji. Stoga svakoj našoj zajednici nastojimo pristupati individualno i sustavno odgovarati na specifičnosti koje pojedina zajednica ima.

Kako to da su Hrvati u tako velikom broju naselili udaljene kontinente – Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland?

Odlazili su iz ekonomskih i političkih razloga, prema nekim podacima još od Kolumbova otkrića Amerike. Peru je, primjerice, prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati, još u 16. stoljeću. Važno je reći da su ostavili neizbrisiv trag u povijesti zemalja koje su naseljavali. Hrvati su poznati kao pioniri južnoameričkog zrakoplovstva, ali i pomorstva. U gotovo svim čileanskim vladama poslije Drugog svjetskog rata bio je ministar hrvatskog podrijetla. U Argentini je Hrvat, po majci, čak bio i predsjednik države. Imena trgova i ulica, znamenite građevine i institucije pojedinih zemalja nazvane su po Hrvatima, koji su svojim djelovanjem i radom to i zaslužili. Naravno, ne treba smetnuti s uma ni da su sve te zemlje, od zemalja Južne Amerike do Australije i Novog Zelanda, vodile aktivne kampanje i financijski su pomagale useljavanje kako bi privukle radnu snagu. Danas, kada je teško očekivati da se četvrta ili peta generacija potomaka vrati u zemlju svojih predaka, osmišljavamo i provodimo projekte i programe kojima se osnažuje njihova povezanost s domovinom i kojima se nastoje zadovoljiti njihove specifične potrebe u kulturnom, obrazovnom i baštinskom području.

Svakako jedna od najljepših iseljeničkih priča je ona o gradišćanskim Hrvatima koji su i nakon 500 godina sačuvali jezik. Ima li još takvih primjera?

Svakako je priča o gradišćanskim Hrvatima jedna od najljepših priča o tome kako se čuva i voli svoj jezik i svoj narod. No tu su i Hrvati u Rumunjskoj – više od 550 godina žive izvan Hrvatske, ali i dalje s istim žarom njeguju i čuvaju svoj hrvatski identitet. Ili Hrvati u talijanskoj regiji Molise koji su tamo od 15. i 16. stoljeća. Isto je i s našim iseljenicima u prekooceanskim zemljama. Četvrta ili peta generacija potomaka naših iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama ili Južnoj Americi s ponosom naglašavaju svoje hrvatske korijene. Ta privrženost je, usudim se reći – nadahnuće i za mene i sve nas koji radimo u Uredu.

Što vaš Ured konkretno radi kad je u pitanju dijaspora?

Kao prioritet u radu s našim iseljeničkim zajednicama postavili smo potrebu jačanja veza domovinske i iseljene Hrvatske s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta, osobito među naraštajima Hrvata rođenih u iseljeništvu. Ciljanim programima i sustavnom potporom projektima Hrvata u iseljeništvu nastojimo očuvati našu kulturu, baštinu i tradiciju. Važno je i gospodarsko povezivanje iseljeništva s domovinom. A naš konačni cilj je potaknuti i poticati njihov povratak i trajni ostanak u Hrvatskoj.

Kakav je status Hrvata u ostalim zemljama bivše Jugoslavije – Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu?

U državama koje ste spomenuli Hrvati su priznati kao nacionalna manjina, na osnovi čega ostvaruju ili bi trebali ostvariti svoja manjinska prava. Hrvati u Crnoj Gori zastupljeni su u predstavničkim tijelima. Unatoč potpisanom sporazumu dviju zemalja o zaštiti manjina, to pravo Hrvati u Srbiji ne ostvaruju, kao što ne ostvaruju u potpunosti pravo na obrazovanje i informiranje na materinskom jeziku, čemu u svom radu posvećujemo posebnu pozornost. Najveći problem Hrvata na Kosovu je činjenica da je još uvijek prisutno iseljavanje, zbog čega im se broj sveo na samo nekoliko stotina. Zaključno, položaj i status naše manjine u te tri zemlje je različit, susreću se s različitim izazovima, a mi im pomažemo, kako potporom njihovim programima i projektima tako i izravnim razgovorima s nositeljima vlasti u državama u kojima žive.

Hrvatica koja živi u Švedskoj Adela Oprženović izračunala je da dijaspora godišnje u zemlju pošalje 1,1 milijardu eura. Je li država svjesna tog novca i da je to samo dio potencijala našeg iseljeništva?

Najvredniji kapital koji Hrvatska ima su ljudi. Osim financijski, Hrvati izvan domovine pomažu i na druge načine. Oni su naši najbolji lobisti i promotori. Sjetimo se samo njihova angažmana i snažnog lobiranja za priznavanje Hrvatske početkom devedesetih. I dandanas to čine. Što se tiče podataka koje ste iznijeli – oni su točni i mi ih pratimo. Primjerice, kad se uspoređuju službeni podaci o ukupnim stranim ulaganjima u Hrvatsku i doznake naših iseljenika, ispada da je udio hrvatske dijaspore u ukupnim ulaganjima u Hrvatsku veći od svih stranih ulaganja. A u ove brojke nisu uračunati udjeli koje Hrvati izvan domovine ostvaruju u turističkom bruto proizvodu, kao ni udjeli kojim pridonose u vanjskotrgovinskoj bilanci sa zemljama u kojima Hrvati izvan Hrvatske žive. Ova je Vlada svjesna svih tih potencijala i kako sam već rekao, u partnerstvu s našim zajednicama izvan Hrvatske znat ćemo ih pokrenuti na zajedničku dobrobit.

Što smatrate najvećim projektima koje je ovaj Ured pokrenuo i završio izvan Hrvatske?

Primjerice, kad su u pitanju Hrvati u Bosni i Hercegovini – povećali smo broj stipendija za studente koji studiraju u BiH. Na taj način ih potičemo da ostaju u svojoj zemlji. Posebice je to važno u svjetlu činjenice velikog iseljavanja mladih. Isto tako, u BiH smo ove godine poticali projekte koji otvaraju radna mjesta – poput projekata proizvodnje smilja, meda i drugih poljoprivrednih kultura. Ponosan sam i na projekt učenja hrvatskog jezika koji provodimo u domovini. S ciljem poticanja povratka hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, ove smo godine povećali broj semestara koje mogu pohađati. Naime, želja nam je da jezik, odnosno znanje hrvatskog jezika ne bude prepreka za njihov trajni ostanak u domovini. U pripremi su i Hrvatske svjetske igre koje će se održati sljedeće godine, a koje Ured organizira s Hrvatskim svjetskim kongresom.

Hoće li Hrvatska smanjivati sredstva za sljedeću godinu Hrvatima izvan Hrvatske ili ćete uspjeti zadržati iste brojke?

Sredstva namijenjena programima Hrvata izvan Hrvatske neće se smanjivati. Štoviše, povećana su. I sami ste spomenuli financijski interes koji Hrvatska ostvaruje od sunarodnjaka koji žive izvan granica naše zemlje. Siguran sam da bi od 100 ispitanih njih 97 potvrdilo kako im netko od obitelji živi izvan Hrvatske. Te veze koje imamo neraskidive su, a državna politika jasno se odredila – Hrvati izvan Hrvatske neprocjenjiva su vrijednost za našu zemlju. I te odnose u budućnosti treba još više jačati. No ono što stalno naglašavam i što ovdje želim podcrtati – potpora koju pružamo nije samo naša dužnost, zakonska ili ustavna obveza. Pripadnost hrvatskom narodu nije definirana zemljopisnim granicama. Dijelimo kulturu, baštinu, tradiciju, jezik, povijest, ali i budućnost. U svakom smo pogledu oslonjeni jedni na druge. I jedni bez drugih niti smijemo niti možemo.